Pukotina između nas: Prijateljstvo, novac i ono što ostaje neizrečeno
“Znaš li ti uopće što bi radila da sutra ostaneš bez Justina?” Evine riječi odzvanjale su mi u glavi kao zvono na crkvi u nedjelju ujutro. Sjedile smo za starim drvenim stolom u mojoj kuhinji, a miris svježe skuhane kave više nije imao onu toplinu koju sam voljela. Umjesto toga, osjećala sam gorčinu, kao da mi je netko prosuo limunov sok po rani koju nisam ni znala da imam.
“Kako to misliš?” pokušala sam ostati mirna, ali glas mi je zadrhtao. Eva je uvijek bila direktna, ali ovo… Ovo je bilo previše.
“Ma, Ana, znaš na što mislim. Ti si već deset godina kod kuće. Justin sve plaća, ti se brineš za djecu i kuću. Ali što ako jednog dana… Ne želim biti zla, ali život nije bajka. Što ako ostaneš sama? Kako ćeš preživjeti?” gledala me ravno u oči, a ja sam osjećala kako mi obrazi gore.
“Neću ostati sama! Justin me voli. Mi smo obitelj!” povikala sam, možda malo preglasno. Djeca su se igrala u dnevnoj sobi, ali nisam mogla kontrolirati emocije.
Eva je uzdahnula. “Nije stvar u tome voli li te ili ne. Stvar je u tome što si ti izgubila sebe. Sjećaš li se kad si sanjala o vlastitoj galeriji? Kad si slikala do kasno u noć? Gdje je ta Ana?”
Nisam imala odgovor. Samo sam zurila u šalicu kave, gledajući kako se mlijeko polako miješa s crnom tekućinom. Sjetila sam se dana kad sam s Evom sjedila na klupi ispred Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, sanjale smo o izložbama, putovanjima, slobodi.
Ali život je krenuo drugim putem. Zaljubila sam se u Justina, preselila iz Sarajeva u Rijeku, rodila dvoje djece. On je radio, ja sam ostajala kod kuće. U početku mi nije smetalo. Bila sam sretna što mogu biti uz djecu, što mogu kuhati, uređivati dom. Ali Eva je bila uporna.
“Ne želim te povrijediti, Ana. Samo… Bojim se za tebe. Znam kako stvari znaju završiti. Pogledaj moju mamu – tata ju je ostavio kad je imala 45 godina. Nije imala ništa svoje. Godinama se borila da stane na noge. Ne želim da ti to doživiš.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Ali Justin nije tvoj tata! On nije takav čovjek!”
Eva je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Možda nije. Ali ni moj tata nije bio ‘takav’ dok nije postao.”
Nakon toga više nismo razgovarale kao prije. Prošlo je nekoliko tjedana, a ja sam svaki dan vrtjela naš razgovor u glavi. Justin je primijetio da sam zamišljena.
“Je li sve u redu?” pitao me jedne večeri dok smo gledali vijesti.
“Samo… Razmišljam o Evi i meni. Posvađale smo se,” priznala sam.
“Zbog čega?”
“Rekla mi je da sam previše ovisna o tebi. Da bih trebala raditi nešto svoje, imati svoj novac…”
Justin se nasmijao, ali nije bilo topline u tom smijehu. “Ma pusti Evu, ona uvijek nešto filozofira. Mi smo dobro, zar ne? Ja radim, ti brineš o djeci i kući – to je dogovor koji nama odgovara.”
Ali meni više nije odgovarao. Počela sam primjećivati sitnice: kako tražim dopuštenje kad želim kupiti novu haljinu; kako osjećam krivnju kad potrošim novac na sebe; kako mi srce preskoči kad Justin kasni s posla i ne javlja se.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, uzela sam platno i boje koje su godinama skupljale prašinu u ormaru. Počela sam slikati – prvo nesigurno, zatim sve slobodnije. Boje su se miješale pod mojim prstima kao nekad davno kad sam vjerovala da mogu osvojiti svijet.
Sutradan sam nazvala Evu.
“Hej,” rekla sam tiho kad se javila.
“Ana? Jesi dobro?”
“Jesam… Mislim da jesam. Slikala sam sinoć prvi put nakon dugo vremena.”
Osjetila sam kako joj glas zadrhti od sreće. “Stvarno? Ana, to je divno!”
“Znaš… Možda si imala pravo. Možda sam se previše oslonila na Justina i zaboravila na sebe. Ali nisam sigurna mogu li sad sve promijeniti. Bojim se.” Glas mi je opet zadrhtao.
“Ne moraš sve odjednom,” rekla je nježno. “Samo napravi prvi korak. I znaj da nisi sama – imaš mene, imaš nas.”
Taj razgovor bio je početak nečeg novog između nas – ali i početak mog suočavanja s vlastitim strahovima i nesigurnostima.
Počela sam tražiti načine kako prodavati slike online, prijavila se na radionicu za žene poduzetnice u Rijeci, upoznavala nove ljude koji su prošli slične borbe. Justin nije bio oduševljen mojom promjenom – često bi komentirao: “Zar ti nije dovoljno što imaš obitelj? Moraš li sad još i raditi?”
Ali nisam odustajala. Svaki put kad bih prodala sliku ili dobila pohvalu za svoj rad, osjećala sam se snažnije.
Eva i ja smo opet postale bliske – ali ovaj put na nov način, iskrenije i zrelije nego prije.
Danas znam da prijateljstvo ponekad boli više od ljubavi – jer samo pravi prijatelji imaju hrabrosti reći nam istinu koju ne želimo čuti.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi žene same sebi najveći neprijatelji kad biramo šutjeti umjesto da podržimo jedna drugu? I gdje završava povjerenje, a počinje potreba za vlastitom sigurnošću?