Pozvala sam usamljenu susjedu na Božić, a nisam ni slutila da će mi promijeniti život

„Opet sama, Marija“, šapnula sam sebi dok sam gledala kroz prozor kako snijeg prekriva dvorište naše zgrade na Trešnjevci. U stanu je mirisalo na cimet i vaniliju, svjetla na boru su treperila, ali sve je bilo nekako prazno. Djeca su već godinama u Njemačkoj, muž je otišao s drugom ženom još prije pet zima, a ja sam ostala s uspomenama i tišinom koja je svake godine sve teža. Pripremila sam stol za dvoje, iz navike, iako sam znala da nitko neće doći.

Tada sam začula škripu na hodniku. Pogledala sam kroz špijunku i vidjela susjedu, gospođu Nadu, kako nespretno pokušava otvoriti vrata noseći vrećicu iz dućana. Bila je uvijek sama, povučena, rijetko bi koga pozdravila. Sjetila sam se kako sam je prošli tjedan vidjela kako sjedi sama na klupi ispred zgrade, gledajući u daljinu. Osjetila sam neku čudnu tugu i odlučila sam, impulzivno, otvoriti vrata.

„Dobra večer, Nado! Hoćete li možda doći na čaj? Imam i svježe pečene kolače, a i društvo bi mi dobro došlo“, izgovorila sam prije nego što sam stigla razmisliti. Nada me pogledala iznenađeno, kao da nije sigurna je li dobro čula. „Ma, ne bih vam smetala…“, promrmljala je, ali u očima joj je zaiskrila neka nada. „Ma kakvo smetanje, baš bih voljela da mi pravite društvo. Božić je, a nitko ne bi trebao biti sam“, nasmiješila sam se i povukla je za rukav.

Sjela je za stol, nespretno odložila vrećicu i pogledala oko sebe. „Imate baš lijepo uređeno, Marija. Kod mene je sve nekako… pusto.“ Osjetila sam kako joj glas podrhtava. „Znate, moj sin je u Sarajevu, ali već godinama se ne javlja. Muž mi je umro prije deset godina, a rodbina… svi su se rasuli po svijetu. Navikla sam biti sama, ali nekad je baš teško.“

Osjetila sam kako mi se steže grlo. „I meni je teško, Nado. Djeca su daleko, muž… znate već. Ali, evo nas dvije, barem večeras, možemo biti zajedno.“

Počele smo pričati, najprije oprezno, kao dvije strankinje. Onda je Nada počela pričati o svom djetinjstvu u Mostaru, o tome kako je voljela miris bakinih kiflica, o ratu, o bijegu, o svemu što je izgubila. Ja sam joj pričala o svojim unucima, o tome kako mi fali buka u kući, kako mi nedostaje kad me netko zagrli. U jednom trenutku, obje smo plakale, ali nekako nam je bilo lakše.

„Znate, Marija, nikad nisam mislila da ću nekome ovako otvoriti dušu. Uvijek sam se bojala da će ljudi misliti da sam slaba, da sam jadna. A zapravo, samo sam željela da me netko sasluša“, rekla je tiho. „Nado, svi mi želimo isto. Samo da nas netko vidi, da nas netko čuje. Nije sramota biti sam, ali je teško“, odgovorila sam.

Te večeri smo zajedno okitile još nekoliko kuglica na bor, smijale se mojoj nespretnoj pjevanju božićnih pjesama, pile kuhano vino i pričale do kasno u noć. Prvi put nakon dugo vremena, osjećala sam se živo.

Sljedećih dana, Nada je sve češće dolazila. Donosila je domaće pite, ja sam joj pokazivala slike unuka, zajedno smo išle na plac, smijale se tračevima iz zgrade. Jednog dana, dok smo pile kavu, Nada je rekla: „Marija, znaš li da mi je ovo najljepši Božić u zadnjih dvadeset godina?“ Pogledala sam je i shvatila da mi je postala najbliža osoba u životu.

Ali, nije sve bilo idilično. Moja kći, Ivana, kad je čula da često provodim vrijeme s Nadom, nije bila oduševljena. „Mama, ne znaš ti te ljude. Šta ako ti nešto uzme, ili te prevari? Danas nikome ne možeš vjerovati!“, govorila je preko telefona iz Berlina. „Ivana, dijete, nije svatko loš. Nada je dobra žena, samo je usamljena kao i ja“, pokušavala sam objasniti, ali ona nije popuštala. „Samo pazi, molim te. Ne želim da te netko iskoristi.“

Te riječi su mi odzvanjale u glavi, ali nisam mogla vjerovati da bi mi Nada naudila. Jednog dana, dok smo zajedno čistile stan, pronašla sam u ladici staru zlatnu narukvicu koju sam izgubila prije nekoliko mjeseci. „Evo je! Mislila sam da sam je zauvijek izgubila!“, uzviknula sam. Nada se nasmiješila: „Vidiš, ništa ne nestane zauvijek. Samo se sakrije dok ne dođe pravo vrijeme.“

S vremenom, ljudi iz zgrade su počeli primjećivati naše prijateljstvo. Neki su nas ogovarali, drugi su nam se pridružili na kavi. Jedna susjeda, Ljiljana, rekla mi je: „Marija, otkad se družiš s Nadom, kao da si mlađa deset godina. Lijepo je vidjeti da još ima pravih prijateljstava.“

Ali, onda je došao trenutak kad je Nada teško oboljela. Dijagnosticirali su joj rak. Sjedila sam kraj njenog kreveta u bolnici, držala je za ruku i plakala. „Marija, nemoj plakati. Ti si mi vratila vjeru u ljude. Da nije bilo tebe, ne bih znala da još uvijek mogu nekome biti važna“, šapnula je. „Nado, ti si meni spasila dušu. Bez tebe bih se možda potpuno izgubila u toj tišini“, odgovorila sam.

Nada je preminula u proljeće. Na sprovodu sam stajala sama, ali nisam bila usamljena. Oko mene su bili ljudi iz zgrade, nekoliko njenih rođaka iz Bosne, pa čak i moja kći Ivana, koja je došla iz Berlina. Nakon sprovoda, Ivana me zagrlila i rekla: „Mama, oprosti. Nisam znala koliko ti je značila.“

Danas, kad sjedim za stolom i gledam u prazan tanjur, više ne osjećam onu staru prazninu. Znam da sam imala sreće što sam upoznala Nadu. Naučila me da je ponekad dovoljno samo otvoriti vrata i srce, pa da ti život vrati osmijeh.

Pitam se, koliko nas još sjedi sami za stolom, čekajući da netko pokuca? Možda je ponekad dovoljno samo pružiti ruku. Što vi mislite, je li teško biti prvi koji će napraviti taj korak?