Pozvala sam bivšu snahu da živi sa mnom: Sada mi je sin stranac
“Zašto si to učinila, mama? Kako si mogla nju izabrati umjesto mene?” Ivanove riječi odzvanjaju mi u glavi već danima. Stojim u kuhinji, gledam kroz prozor na kišni sarajevski dan, a srce mi je teško kao olovo. Ana sjedi za stolom, umorna, s podočnjacima od neprospavanih noći, dok unuci crtaju po starim bilježnicama. Sve sam ovo napravila zbog njih. Ili sam barem tako mislila.
Moj muž, Davor, otišao je kad je Ivanu bilo šest godina. Nikad nisam zaboravila tu noć kad je spakovao torbu i rekao: “Ne mogu više.” Ostala sam sama s djetetom, bez posla, bez podrške. Sjećam se kako sam plakala na balkonu dok je Ivan spavao, pitajući se kako ću mu pružiti sve što mu treba. Ali uspjela sam – završila sam kurs za knjigovođu, radila u trgovini, čistila stubišta. Ivan je bio moje sunce, moj razlog da ustanem svako jutro.
Kad je doveo Anu kući, bila sam presretna. Djevojka iz Travnika, tiha, vrijedna, uvijek spremna pomoći. Vjenčali su se skromno, u općini i s ručkom kod mene. Kad su stigli unuci – Ena i Tarik – osjećala sam se kao da mi je život dao novu šansu. Ali onda su počele svađe. Ivan je radio po cijeli dan, Ana je bila sama s djecom i često uplakana. Jedne večeri došla je kod mene s modrim podočnjacima i rekla: “Ne mogu više. Ivan viče na mene pred djecom. Osjećam se kao da nisam dovoljno dobra.”
Razveli su se tiho, bez velike drame pred sudom, ali s puno boli u srcima. Ivan se preselio u mali stan na Grbavici, a Ana je ostala sama s djecom i bez ikakve podrške. Gledala sam kako joj nestaje osmijeh s lica i odlučila: “Ana, dođi kod mene. Djeca trebaju stabilnost, a ti trebaš pomoć.”
Ivan mi nije ništa rekao prvih nekoliko tjedana. Dolazio bi po djecu vikendom, šutio i gledao u pod. Onda je jednog dana eksplodirao:
“Zar ti nije dosta što si me cijeli život kontrolirala? Sad si još moju bivšu ženu dovela u našu kuću! Jesi li ti normalna?”
Plakala sam te noći kao nikad prije. Nisam znala jesam li pogriješila ili sam samo pokušavala spasiti ono što se još može spasiti od naše obitelji. Ana mi je šaptala: “Ako želiš da odem…” Nisam mogla to dopustiti. Djeca su bila mirna prvi put nakon mjeseci – Ena je opet crtala cvijeće, Tarik se smijao kad ga ljuljam u parku.
Ali Ivan… Ivan me izbjegava. Ne javlja se na telefon danima. Kad dođe po djecu, ne pogleda me u oči. Njegova nova djevojka, Mirela, gleda me s prezirom kad dođe po Enu i Tarika.
Jedne večeri sjedim s Anom na balkonu. Ona šuti, gleda svjetla grada.
“Znaš,” kaže tiho, “nikad nisam mislila da ću biti ovdje. Tvoja podrška mi znači više nego što mogu reći. Ali bojim se da ti uzimam sina.”
“Nisi ti kriva,” kažem joj. “Možda sam ja kriva što uvijek pokušavam sve popraviti, a na kraju sve pokvarim.”
Sutradan Ivan dolazi ranije nego inače. Ulazi bez kucanja.
“Trebamo razgovarati,” kaže hladno.
Sjedimo za stolom dok djeca spavaju.
“Mama,” počinje, “znam da misliš da pomažeš Ani i djeci. Ali ja imam osjećaj da više nemam majku. Sve što radim nije dovoljno dobro za tebe. Sad si još nju izabrala umjesto mene.”
“Nisam nikoga izabrala umjesto tebe!” vičem kroz suze. “Samo želim da Ena i Tarik imaju dom! Da Ana ne završi na ulici!”
“A ja? Ja nemam dom više ovdje!”
Odlazi zalupivši vratima. Ana plače u sobi, ja sjedim sama u kuhinji do zore.
Dani prolaze u tišini i napetosti. Djeca osjećaju sve – Ena me pita zašto tata ne dolazi više često, Tarik crta kuće sa slomljenim krovovima.
Jedne subote Ana pakuje stvari.
“Idem kod prijateljice dok ne nađem stan,” kaže tiho.
“Ne moraš…”
“Moram,” prekida me. “Ne želim biti razlog zbog kojeg gubiš sina.” Grli me snažno i odlazi s djecom.
Stan je prazan prvi put nakon dugo vremena. Ivan mi šalje poruku:
“Hvala što si pustila Anu da ode. Možda možemo opet biti obitelj.” Ali kad dođe na kafu, razgovor je kratak i površan. Kao da smo stranci.
Sjedim navečer sama i pitam se: Jesam li pogriješila što sam pokušala biti svima majka? Može li jedna žena ikad spasiti cijelu obitelj ili uvijek mora birati između onih koje voli?