Povratak iz Senke: Priča o Milici i Jeleni
“Ne možeš ti ništa bez mene, Milice. Zapamti to!” – odzvanjale su mi riječi Vladimira dok je zalupio vrata za sobom. Zvuk njegovih koraka gubio se niz blatnjavu stazu, a ja sam stajala na pragu naše trošne kuće, držeći Jeleninu ruku. Imala je samo četrnaest godina, ali u njenim očima već su se vidjele bore brige koje ni jedno dijete ne bi smjelo nositi.
“Mama, šta ćemo sad?” pitala je tiho, glas joj je drhtao kao lišće na vjetru. Nisam imala odgovor. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi se vrtjelo hiljadu misli. Godinama sam šutjela, trpjela, vjerovala da je bolje ćutati nego izazivati bijes. Ali sada, kad nas je ostavio bez ičega osim dugova i praznog frižidera, znala sam da više nema mjesta za strah.
Prva noć bez Vladimira bila je najduža u mom životu. Kiša je lupkala po limenom krovu, a Jelena se privila uz mene pod tankim pokrivačem. Slušala sam njeno disanje i obećala sebi da više nikada neću dozvoliti da nas iko gazi. Ujutro sam ustala prije sunca, obukla staru jaknu i krenula do komšije Ibre da pitam ima li kakvog posla.
“Milice, nije lako ovdje ženi bez muža,” rekao je Ibro dok mi je pružao kantu za mlijeko. “Ali ti si uvijek bila vrijedna. Ako treba pomoći oko krava ili u polju, računaj na mene.”
Zahvalila sam mu i krenula nazad kroz blato, osjećajući prvi tračak nade. Jelena me čekala na stepenicama, bosa i promrzla.
“Mama, mogu li i ja pomoći?”
“Ne moraš, dušo. Ti idi u školu, uči. Ja ću se snaći.”
Ali ona je već bila odraslija nego što sam željela priznati. Svako jutro prije škole hranila je kokoši i skupljala drva za vatru. Navečer smo zajedno čistile kuću i pravile supu od onoga što smo imale. Dani su prolazili sporo, ali svaka sitnica koju smo uspjele same napraviti bila je mala pobjeda.
Jednog dana stiglo je pismo od Vladimira. Nije pitao za nas, samo je tražio da mu pošaljem neke papire za razvod. Ruke su mi drhtale dok sam čitala njegove hladne riječi. Jelena me gledala ispod oka.
“Hoćeš li mu poslati?”
Nisam znala šta da kažem. Dio mene još uvijek je želio vjerovati da će se vratiti, da će biti onaj čovjek kojeg sam nekad voljela. Ali drugi dio – onaj koji je preživio sve njegove uvrede i šamare – znao je da povratka nema.
“Hoću,” rekla sam napokon. “I to će biti kraj.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – mladost, snove, dostojanstvo – ali i o svemu što još mogu dobiti. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam inat u grudima.
Sljedećih mjeseci život nam se polako mijenjao. Počela sam prodavati sir i jaja na pijaci u Doboju. Ljudi su me gledali s podsmijehom – žena sama na selu, bez muža, kao da sam neka sramota. Ali nisam marila. Svaki dinar koji sam zaradila bio je dokaz da mogu sama.
Jednog dana na pijaci srela sam staru prijateljicu iz škole, Anu. Bila je iznenađena kad me vidjela.
“Milice! Gdje si nestala sve ove godine? Čula sam za Vladimira… Ako ti treba pomoć ili posao u gradu, javi se. Radim u pekari kod Jasmina.”
Te riječi su mi dale novu nadu. Počela sam razmišljati o tome da se preselimo u grad, da Jeleni omogućim bolju školu i život bez ogovaranja i sažaljenja.
Ali nije bilo lako donijeti tu odluku. Moja majka, baka Mara, bila je protiv toga.
“Šta ćeš ti sama s djetetom u gradu? Ovdje si među svojima! Uvijek smo živjeli na zemlji!”
“Mama, ovdje nemamo budućnost,” odgovorila sam tiho. “Jelena zaslužuje više nego što joj ovo selo može dati.”
Svađa je trajala satima. Suze su mi tekle niz lice dok sam pokušavala objasniti majci da više ne mogu živjeti po tuđim pravilima.
Na kraju smo ipak otišle. Prvih mjeseci u Doboju bilo nam je teško – mala soba iznad pekare, dugi sati rada, Jelena sama kod kuće s knjigama i tugom za bakom i starim životom.
Ali polako smo se navikle. Jelena je upisala gimnaziju i ubrzo postala najbolja učenica u razredu. Ja sam napredovala u pekari i počela sanjati o vlastitom poslu.
Jednog dana Jelena mi je donijela pismo iz škole – dobila je stipendiju za fakultet u Sarajevu.
Plakala sam od sreće i ponosa.
“Mama, sve ovo si ti napravila,” rekla mi je kroz suze.
Gledala sam svoju kćerku i shvatila da smo izašle iz sjene – ne samo Vladimirove, nego i svih onih koji su mislili da ne vrijedimo ništa bez muškarca uz sebe.
Ponekad se pitam: Da li bi sve bilo drugačije da sam ranije skupila hrabrost? Koliko nas još živi u sjeni tuđih odluka? Možemo li ikada potpuno pobjeći od prošlosti ili nas ona uvijek sustiže?