Posljednji zagrljaj na obali Une: Bratove riječi koje odzvanjaju zauvijek

“Lejla, obećavam ti, čim dođem kući, zvat ću te!” vikao je Emir dok je trčao prema rijeci, a ja sam ostala stajati na prašnjavoj stazi, stežući njegovu staru narukvicu u ruci. Sunce je peklo, a Una je blistala kao da skriva sve tajne našeg djetinjstva. Nisam ni slutila da će to biti posljednji put da ga vidim živog.

“Nemoj ići predaleko!” viknula sam za njim, ali on se samo nasmijao onim svojim nestašnim osmijehom. “Ma, Lejla, znaš da znam plivati bolje od svih!”

Bilo nas je troje: Emir, ja i naš najbolji prijatelj Dario. Tog dana, kao i mnogo puta prije, otišli su na kupanje bez mene jer sam imala temperaturu. Sjedila sam na prozoru naše stare kuće u Bihaću, gledala prema rijeci i čekala da se vrate. Mama je kuhala grah, a tata je popravljao bicikl u dvorištu. Sve je bilo obično, mirno – dok nije zazvonio telefon.

“Lejla, gdje je Emir?” pitala je mama, a glas joj je već bio napet. “Rekao mi je da će se vratiti do ručka…”

Nisam znala šta da kažem. Pogledala sam na sat – prošlo je više od dva sata otkako su otišli. U meni se javio nemir, ali sam ga pokušala potisnuti. “Sigurno su se zadržali kod Darija,” slagala sam, više sebi nego njoj.

Sat vremena kasnije, pred našom kapijom pojavila se Darijeva mama, uplakana i zadihana. “Nesreća… na Unama… Emir… voda ga je povukla…”

Sjećam se kako mi se svijet srušio u tom trenutku. Mama je vrisnula, tata je bacio alat i potrčao prema rijeci. Ja sam ostala ukopana na mjestu, nesposobna da dišem ili mislim. Sve što sam mogla čuti bile su Emirove posljednje riječi: “Obećavam ti…”

Na obali Une okupilo se cijelo naselje. Spasioci su pretraživali vodu, ljudi su šutjeli ili tiho plakali. Dario je sjedio na travi, drhteći i ponavljajući: “Nisam mogao ništa… Nisam mogao ništa…”

Kasnije sam saznala šta se dogodilo. Emir je skočio s velike stijene, kao i uvijek. Ali tog dana voda je bila brža nego inače – proljetne kiše su podigle nivo rijeke. Dario ga je vidio kako se bori s jakom strujom, kako pokušava doplivati do obale, ali ga je voda povukla ispod površine. Nestao je pred njegovim očima.

Satima smo čekali na obali. Mama je molila Boga, tata je šutio i gledao u vodu kao da će mu sin isplivati svakog trena. Ja sam stezala narukvicu i ponavljala u sebi: “Obećao si mi… obećao si mi…”

Kad su ga pronašli, već je bilo kasno. Sjećam se hladnoće koja me obuzela kad sam vidjela kako ga iznose iz vode – kao da više nisam bila živa ni ja. Ljudi su plakali, grlili nas, ali ništa nije moglo ispuniti prazninu koja se otvorila u meni.

Danima nakon toga nisam izlazila iz sobe. Mama nije prestajala plakati, tata je šutio i nestajao po cijele dane. Ljudi su dolazili, donosili hranu, nudili utjehu – ali niko nije mogao razumjeti šta znači izgubiti brata koji ti je bio sve.

Jedne noći sam sanjala Emira. Stajao je na obali Une, smijao se i mahao mi: “Lejla, ne plači… tu sam ja!” Probudio me njegov glas i shvatila sam da ga nikada neću zaboraviti.

Godinama kasnije još uvijek idem do rijeke. Sjedim na onoj istoj stijeni gdje je posljednji put skočio i razgovaram s njim u mislima. Ponekad mi se čini da čujem njegov smijeh u šumu vode ili osjetim njegovu ruku na ramenu kad mi je najteže.

Porodica nam se nikada nije potpuno oporavila. Mama još uvijek postavi tanjir viška za stolom za Bajram ili Božić – kaže da ne može drugačije. Tata više ne popravlja bicikle; sjedi u tišini i gleda stare fotografije. Ja sam odrasla prije vremena.

Ponekad me ljudi pitaju zašto ne mogu pustiti prošlost. Ne znaju da svaka kap Une nosi dio mog brata sa sobom; ne znaju da svaka njegova riječ još uvijek odzvanja u meni.

Možda nikada neću pronaći odgovor na pitanje: Zašto baš on? Zašto baš tada? Ali znam jedno – ljubav koju smo dijelili jača je od svake rijeke i svake tuge.

Možda vi možete razumjeti: Kako nastaviti dalje kad ti srce ostane na dnu rijeke? Da li ste ikada morali oprostiti nekome koga niste stigli zagrliti posljednji put?