Posljednji put kad sam vidjela sina

“Mama, mogu li ići s Ivanom u trgovinu?” upitao je Marko, moj šestogodišnji sin, dok je povlačio moju suknju. Njegove oči bile su pune nade i uzbuđenja. Ivan, moj dvanaestogodišnji sin, već je bio spreman s popisom namirnica u ruci. “Naravno, ali drži se Ivana i slušaj ga,” odgovorila sam, ne sluteći da će te riječi biti posljednje koje ću uputiti Marku.

Ivan je bio odgovoran dječak, uvijek pažljiv prema svom mlađem bratu. Povjerila sam mu zadatak da ode do trgovine nekoliko ulica dalje, nešto što je već mnogo puta učinio. Marko je bio oduševljen što može biti poput svog starijeg brata i pridružiti mu se u toj avanturi.

Dok su izlazili iz kuće, gledala sam ih kroz prozor, osjećajući ponos i ljubav prema svojoj djeci. No, taj trenutak sreće ubrzo je zamijenjen osjećajem nelagode koji nisam mogla objasniti. Odbacila sam ga kao običnu majčinsku brigu.

Prošlo je sat vremena, a Ivan se vratio kući sam. “Gdje je Marko?” upitala sam ga dok je ulazio kroz vrata. Njegovo lice bilo je blijedo, a oči su mu bile ispunjene strahom. “Mama, izgubio sam ga,” rekao je drhtavim glasom.

Srce mi je stalo. Kako je moguće da se to dogodilo? Počela sam panično ispitivati Ivana o svakom detalju. “Bili smo u trgovini i sve je bilo u redu. Na povratku smo prošli kroz park jer je Marko htio vidjeti ljuljačke. Samo na trenutak sam skrenuo pogled… i onda ga više nije bilo,” objasnio je Ivan kroz suze.

Odmah sam nazvala policiju, a zatim i susjede da pomognu u potrazi. Ulice su bile ispunjene ljudima koji su tražili mog sina. Svaki trenutak bez Marka bio je kao vječnost. Policija je postavila blokade i pretraživala svaki kutak našeg malog grada.

Dok su sati prolazili, osjećala sam kako mi nada polako izmiče iz ruku. Moja obitelj bila je slomljena, a ja sam se borila s osjećajem krivnje. Kako sam mogla dopustiti da se ovo dogodi? Što ako ga nikad više ne vidim?

Ivan je bio neutješan. Stalno je ponavljao kako mu je žao i kako bi volio da može vratiti vrijeme unatrag. Zagrlila sam ga čvrsto, pokušavajući mu pružiti utjehu koju ni sama nisam osjećala.

Noć je pala, a Marko još uvijek nije bio pronađen. Sjedila sam na kauču s Ivanom uz sebe, dok su policajci dolazili i odlazili s novim informacijama koje nisu donosile nikakvu nadu. Svaki put kad bi telefon zazvonio, srce bi mi preskočilo od straha i iščekivanja.

U zoru, kad su prvi zraci sunca probili kroz oblake, stigla je vijest koju sam se bojala čuti. Našli su Marka, ali nije bilo onako kako sam se nadala. Moj svijet se srušio u trenutku kad su mi rekli da ga više nema.

Sahrana mog sina bila je najteži dan u mom životu. Gledala sam kako ljudi dolaze i odlaze, izražavajući sućut koju nisam mogla prihvatiti. Ivan je stajao pored mene, držeći me za ruku dok smo zajedno oplakivali gubitak našeg voljenog Marka.

Prošlo je nekoliko mjeseci od tog strašnog dana, ali bol nije nestala. Svaki dan nosim teret krivnje i tuge koja me proganja. Pokušavam biti jaka zbog Ivana, ali često se pitam kako nastaviti dalje bez Marka.

Ponekad se uhvatim kako gledam kroz prozor, očekujući da ću vidjeti njegov osmijeh dok trči prema kući. Ali znam da ga više nikad neću vidjeti.

Kako nastaviti živjeti kad ti srce ostane prazno? Hoće li ikada biti dana kada ću moći pronaći mir?”