Poruka na nebu: Balon iz dvorišta koji mi je promijenio život
“Zašto baš danas? Zašto baš meni?” ponavljao sam u sebi dok sam stajao na blatnjavoj travi našeg dvorišta u sarajevskom naselju Grbavica. Kiša je neumorno padala, a ja sam u ruci držao crveni balon, zapetljan za ogradu. Na njemu je bila pričvršćena poruka, ispisana dječjim rukopisom: “Nedostaješ mi, brate. Volim te zauvijek.”
Ruke su mi zadrhtale. Srce mi je preskočilo nekoliko otkucaja. Nisam mogao vjerovati — kao da je nebo odlučilo otvoriti stare rane baš kad sam mislio da su zacijelile. Sjećanje na Amira, mog mlađeg brata, proparalo je kroz mene poput munje. Njegov osmijeh, nestašni pogledi, onaj dan kad je nestao… Sve se vratilo.
“Adnane! Šta radiš vani, pokisnut ćeš!” viknula je mama s prozora. Njen glas me vratio u stvarnost. Pogledao sam prema njoj, ali nisam mogao ništa reći. Samo sam stajao, stisnutih šaka oko balona, osjećajući kako mi suze klize niz obraze pomiješane s kišom.
Ušao sam u kuću, a balon sam sakrio ispod jakne. Mama me pogledala zabrinuto: “Opet si zamišljen… Je li sve u redu?”
Nisam odgovorio. Otišao sam ravno u svoju sobu i zatvorio vrata. Sjeo sam na krevet i izvadio poruku. Čitao sam je iznova i iznova. Zamišljao sam kako bi bilo da je Amir još tu. Da nije bilo one nesretne večeri kad se sve promijenilo.
Otac je došao kasnije, umoran s posla. Čuo sam ga kako tiho razgovara s mamom u kuhinji.
“Opet je povučen… Ne znam više šta da radim s njim,” šaputala je.
“Pusti ga, možda mu treba vremena. I meni još uvijek fali Amir…” odgovorio je otac, a glas mu je zadrhtao.
Nisam mogao više izdržati. Izašao sam iz sobe s balonom u ruci.
“Šta je to?” pitao je otac kad me ugledao.
“Našao sam ovo u dvorištu,” rekao sam tiho i pružio im poruku.
Mama ju je pročitala i počela plakati. Otac je samo sjeo za stol i pokrio lice rukama.
“Možda nam Amir šalje znak… možda nam govori da ga ne zaboravimo,” prošaputala je mama.
Tišina se spustila na naš mali stan. Osjećao sam se kao da nas zidovi guše. Htio sam vikati, htio sam razbiti sve oko sebe, ali nisam mogao. Samo sam sjedio i gledao u balon koji se lagano ljuljao na vjetru iz otvorenog prozora.
Te noći nisam mogao spavati. Misli su mi bile kao oluja — slike iz djetinjstva, smijeh, igre po haustoru, Amir kako mi maše dok odlazim u školu… I onda ona noć kad ga više nije bilo. Policija, potraga, plakati po gradu… Nikad ga nismo pronašli.
Sljedećih dana balon je postao moj talisman. Nosio sam ga svuda sa sobom, čak i kad su me prijatelji iz razreda zadirkivali.
“Šta to nosiš ko curica?” smijao se Dino.
“To je za mog brata,” odgovorio sam hladno i otišao dalje.
Nisam više mogao podnijeti šutnju kod kuće. Jedne večeri skupio sam hrabrost i suočio se s roditeljima.
“Zašto nikad ne pričamo o Amiru? Zašto se pravimo da ga nije bilo?” pitao sam ih drhteći od bijesa i tuge.
Mama je počela plakati još jače. Otac je ustao i zagrlio me prvi put nakon dugo vremena.
“Sine, boli nas isto kao i tebe… Ali ne znamo kako dalje. Svaki dan se pitam gdje smo pogriješili,” rekao je tiho.
Tada sam shvatio da nismo samo ja izgubio brata — oni su izgubili sina. Svi smo bili zarobljeni u vlastitoj boli, nesposobni da si oprostimo ili da jedno drugo utješimo.
Balon s porukom postao je simbol naše tuge, ali i nove nade. Počeli smo češće razgovarati o Amiru — o njegovim snovima, nestašlucima, o tome koliko nam svima nedostaje. Mama je počela vaditi stare slike iz albuma, otac je pričao priče iz njihovog djetinjstva koje nikad prije nisam čuo.
Jednog dana odlučio sam napisati vlastitu poruku i pustiti balon natrag u nebo:
“Amire, volim te i nedostaješ mi svaki dan. Oprosti što nisam bio bolji brat. Nadam se da si negdje gdje nema boli. Tvoj Adnan.”
Gledali smo svi zajedno kako balon nestaje među oblacima iznad Sarajeva. Prvi put nakon mnogo godina osjetio sam mir.
Ali ponekad se pitam — može li jedna poruka zaista promijeniti sve? Ili samo otvori vrata koja smo predugo držali zatvorenima? Šta vi mislite — treba li govoriti o boli ili ju skrivati duboko u sebi?