Poruka koja je promijenila sve: Između ljubavi i izdaje
Sjedim na rubu kreveta, držeći mobitel u ruci, dok mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Prsti mi drhte, a ekran još uvijek svijetli. U glavi mi odzvanja rečenica koju sam pročitala: “Ne brini, mama, ona nikad neće saznati. Sve radim zbog nas.” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nisam znala što je gore – što me muž Amar laže ili što njegova majka Jasna, moja svekrva, povlači konce iz sjene.
“Amare!” viknula sam kroz suze, ne mareći što je ponoć i što će susjedi možda čuti. Ušao je u sobu s umornim izrazom lica, kao da mu je dosta svega. “Što je sad?” pitao je, ali nisam mogla progovoriti. Samo sam mu pružila mobitel. Pogledao je ekran i lice mu se smračilo.
“Zašto čitaš moje poruke?”
“Zašto mi lažeš? Zašto tvojoj mami pišeš da sam ja problem? Da ti ne dam mira? Da ti ne dopuštam da budeš ono što jesi?” Glas mi je pucao, osjećala sam se kao dijete koje je netko ostavio samo na kiši.
Sjeo je na stolicu, pogrbljen, šutio je nekoliko trenutaka. “Nije to tako kako misliš…”
“Kako onda jest? Objasni mi!”
Zavladala je tišina. Čula sam samo vlastito disanje i škripu starog parketa pod njegovim nogama. “Moja mama… Ona nikad nije prihvatila naš brak. Znaš to. Svaki dan mi prigovara, govori da si ti kriva što sam se udaljio od obitelji, da si me promijenila. Ja… pokušavam balansirati između vas dvije, ali ne ide mi.”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz obraze. “A ja? Jesam li ja ikad imala pravo na tebe? Ili sam samo gost u vlastitom životu?”
Nije odgovorio. Samo je ustao i izašao iz sobe. Vrata su zalupila za njim.
Ostala sam sama s vlastitim mislima i sjećanjima na sve ono što smo prošli zajedno. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu, kako me gledao kao da sam jedina žena na svijetu. Sjetila sam se našeg vjenčanja u Mostaru, kad su svi govorili da smo savršen par. Sjetila sam se i prvih problema – kad je Jasna prvi put rekla da nisam dovoljno dobra za njenog sina.
Godinama sam pokušavala dokazati da vrijedim. Pekla sam pite po njenom receptu, išla s njom na pijacu, slušala njene priče o tome kako su žene nekad znale gdje im je mjesto. Nikad nije bilo dovoljno dobro. Uvijek bi pronašla nešto – previše soli u supi, premalo šećera u kolaču, previše smijeha kad Amar dođe kući umoran s posla.
A Amar… On bi šutio. Nikad nije stao između nas. Nikad nije rekao: “Mama, dosta! Ovo je moja žena!” Umjesto toga, povlačio bi se u sebe, nestajao na satima u garaži ili bi otišao kod prijatelja na pivo.
Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti tiša? Manje uporna? Jesam li trebala pristati na sve što Jasna želi?
Ujutro me probudio miris kave. Amar je sjedio za stolom, gledao kroz prozor. Nisam znala kako mu prići.
“Hoćeš kavu?” pitao je tiho.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam umjesto odgovora.
Pogledao me prvi put nakon dugo vremena ravno u oči. “Ni ja ne mogu.”
“Što ćemo onda?”
Slegnuo je ramenima. “Ne znam. Mama mi je sve što imam… ali i ti si mi sve.” Zastao je, tražeći riječi koje bi nas spasile.
“Ne možeš imati oboje ako jedna od nas uvijek mora gubiti,” rekla sam tiho.
Tog dana odlučila sam otići kod svoje prijateljice Mirele u Zagreb. Spakirala sam nekoliko stvari i rekla Amaru da mi treba vremena za razmišljanje.
Mirela me dočekala raširenih ruku. “Znaš da možeš ostati koliko god trebaš,” rekla je dok smo pile kavu na njenom balkonu s pogledom na tramvaje koji su prolazili Ilicom.
“Ne znam što da radim,” priznala sam joj kroz suze.
“Znaš li koliko žena živi tvoj život? Koliko ih šuti zbog mira u kući? A zapravo umiru iznutra svaki dan?”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja poruka ili svađa. Počela sam razmišljati o svim ženama koje poznajem – o mojoj sestri Lejli koja trpi muževu šutnju, o susjedi Ivani koju svekrva svakodnevno ponižava pred djecom, o kolegici Sanji koja nikad nije smjela reći svoje mišljenje pred mužem.
Nakon nekoliko dana Amar me nazvao. “Možemo li razgovarati? Nedostaješ mi.”
Vratila sam se kući s knedlom u grlu. Jasna je sjedila u dnevnoj sobi i gledala televiziju kao da se ništa nije dogodilo.
Amar me dočekao na vratima. “Razgovarao sam s mamom,” rekao je tiho. “Rekao sam joj da mora poštovati moj izbor ili će me izgubiti zauvijek.” Pogledao me s nadom u očima koju dugo nisam vidjela.
Jasna je došla do nas i prvi put nakon svih ovih godina rekla: “Možda nisam bila fer prema tebi. Ali ti si žena mog sina i to moram poštovati.” Nije to zvučalo iskreno, ali bio je to početak.
Ne znam hoće li ikad biti lako. Ne znam hoću li ikad moći zaboraviti riječi iz one poruke ili godine šutnje između mene i Amara. Ali znam jedno – više nikad neću šutjeti zbog mira u kući.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi između ljubavi i izdaje? Koliko nas još čeka poruku koja će promijeniti sve?