Poruka iz prošlosti: Povratak u 1984. godinu
“Jesi li još uvijek ljuta na mene?” — pročitala sam poruku na Messengeru, a ruke su mi zadrhtale kao da sam upravo dotaknula žicu pod naponom. Večer je bila tiha, samo je sat na zidu kucao, ali u meni je odjednom nastao metež. Nisam vidjela Lejlu četrdeset godina. Niti sam mislila da ću ikada više čuti njezino ime, a kamoli pročitati njezinu poruku.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom u stanu u Novom Zagrebu, gledala kroz prozor u maglovitu noć i osjećala kako mi srce lupa kao da će iskočiti. “Zašto baš sada?” pitala sam se. Zašto nakon toliko vremena? Nisam ni shvatila da sam počela plakati dok mi suze nisu pale na mobitel.
Sve me vratilo u ljeto 1984. godine, u našu staru kuću u Sarajevu, gdje smo Lejla i ja dijelile sobu, tajne i snove. Tada smo bile nerazdvojne, sestre po svemu osim po krvi. Moja mama, Jasna, uzela ju je k sebi kad je Lejlina majka umrla. Bile smo siromašne, ali sretne — barem sam ja tako mislila.
Te godine sve se promijenilo. Otac je izgubio posao u Željezari, mama je radila po cijele dane, a Lejla i ja smo se sve češće svađale oko sitnica. Sjećam se jedne večeri kad sam je zatekla kako prekopava maminu ladicu. “Šta radiš?” pitala sam je oštro.
“Tražim samo olovku,” slagala je, a ja sam joj povjerovala. Tek kasnije sam shvatila da je tražila nešto drugo — pismo koje je mama sakrila od nas obje.
Tajna tog pisma razbila je našu obitelj. Mama je plakala cijelu noć kad ga je pronašla otvorenog. Otac je vikao, Lejla je pobjegla iz kuće i više se nikad nije vratila. Nikad nisam saznala što je pisalo u tom pismu, ali od tog dana ništa više nije bilo isto.
Godinama sam krivila Lejlu za sve: za maminu tugu, za očev alkoholizam, za to što sam ostala sama. Mržnja me hranila i tješila istovremeno. Kad sam se preselila u Zagreb devedesetih, zaklela sam se da nikad neću oprostiti.
Ali sada, četrdeset godina kasnije, jedna poruka srušila je sve zidove koje sam gradila oko sebe. “Jesi li još uvijek ljuta na mene?”
Nisam znala što da odgovorim. U meni su se borile dvije osobe: ona povrijeđena djevojčica iz Sarajeva i odrasla žena koja zna da život nije crno-bijel.
Mobitel mi je zazvonio — mama. “Jesi dobro, Amra?” upitala je zabrinuto.
“Dobro sam, mama… Samo… Lejla mi je pisala.”
S druge strane tišina. “Zaslužuješ mir, dijete moje,” šapnula je nakon duge pauze.
Te noći nisam spavala. Vrtjela sam po glavi slike iz djetinjstva: nas dvije kako trčimo po Baščaršiji, smijemo se dok jedemo sladoled od vanilije, skrivamo se od kiše pod istim kišobranom. Sjetila sam se i onih ružnih trenutaka: vike, suza, razbijenih tanjura.
Sljedećeg jutra otišla sam na posao kao robot. Kolegica Ivana me pitala: “Šta ti je danas? Kao da si vidjela duha!”
“Možda i jesam,” odgovorila sam kroz smijeh koji nije bio iskren.
Cijeli dan sam razmišljala o tome što bih napisala Lejli. Da joj napišem koliko me povrijedila? Da pitam zašto je to napravila? Ili da jednostavno pustim prošlost?
Navečer sam sjela za kompjuter i otvorila njezinu poruku još jednom. Prsti su mi lebdjeli nad tipkovnicom.
“Nisam više ljuta,” napisala sam napokon. “Ali još uvijek boli. Zašto si otišla bez riječi? Zašto si nam to napravila?”
Odgovor je stigao brzo: “Nisam imala izbora, Amra. Bojala sam se istine više nego svega na svijetu. Pismo nije bilo za mene — bilo je za tebe. Tvoja prava majka te tražila… Jasna ti to nikad nije rekla jer te voljela kao svoje dijete. Ja… bila sam ljubomorna jer si ti imala ono što ja nikad nisam imala — pravu obitelj. Oprosti mi, molim te.”
Čitala sam poruku iznova i iznova dok mi suze nisu zamutile ekran. Sve ono što nisam znala — sve ono što me godinama proganjalo — sada je bilo tu, crno na bijelo.
Nazvala sam mamu još jednom te večeri.
“Mama… Je li istina?”
Dugo je šutjela prije nego što je progovorila: “Istina je, Amra. Bojala sam se da ćeš otići ako saznaš… Bila si moje dijete od prvog dana kad sam te primila u naručje. Oprosti mi što ti nisam rekla ranije.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se cijeli svijet ruši pod nogama, ali istovremeno kao da mi netko skida ogroman teret s leđa.
Lejli sam napisala još jednu poruku: “Oprosti i ti meni što te nisam razumjela sve ove godine. Možda možemo početi ispočetka?”
Nisam znala hoće li to biti moguće nakon svega što smo prošle, ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu.
Sjedim sada pred ekranom i pitam se: Koliko nas živi s tajnama koje nas razaraju iznutra? Imamo li snage oprostiti — sebi i drugima — ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni u prošlosti?