Ponovno okupljanje: Kad ljubav obitelji liječi rane starosti
“Zašto me više nitko ne posjećuje?” Hamzin glas bio je tih, ali u njemu je odzvanjala bol koju nisam mogla ignorirati. Stajala sam kraj njegovog kreveta, držeći mu ruku dok su mu oči tražile odgovor koji nisam imala. Bio je to treći dan otkako je primljen zbog blage upale pluća, a ja sam već znala da je njegova bolest mnogo dublja od onoga što su pokazivali nalazi.
“Hamza, sigurno će netko doći. Možda su zauzeti, znate kako je danas…” pokušala sam ga utješiti, ali riječi su mi zapinjale u grlu. Znala sam da lažem. U tri dana nitko nije pitao za njega. Ni sin, ni kćerka, ni unuci. Samo tišina i povremeno zvono mobitela koje bi ga podsjetilo da je još uvijek tu.
U našoj bolnici na rubu Sarajeva navikla sam na svakakve sudbine, ali Hamzina me posebno pogodila. Možda zato što me podsjećao na mog djeda Ismeta, kojeg sam kao dijete obožavala, a kasnije ga rijetko posjećivala jer “uvijek imam previše posla”. Sada sam gledala Hamzu kako vene pred mojim očima i osjećala krivnju zbog svih propuštenih trenutaka sa svojim najmilijima.
Jednog jutra, dok sam mijenjala infuziju, kolegica Mirela mi je šapnula: “Znaš li da mu je žena umrla prošle godine? Od tada ga djeca jedva zovu. Kažu da je postao težak, stalno se žali…”
“A tko ne bi bio težak kad si sam?” odbrusila sam, osjećajući kako mi srce steže.
Tog dana Hamza je bio posebno tih. Nije htio ni jesti. Sjela sam kraj njega i pokušala ga oraspoložiti pričom o svom sinu Tariku, ali on je samo gledao kroz prozor.
“Znate li vi, Lejla, kako boli kad vas zaborave oni za koje ste sve dali?” upitao me iznenada.
Nisam znala što reći. Samo sam mu stisnula ruku jače.
Sljedećih dana stanje mu se pogoršavalo. Liječnici su govorili da su nalazi stabilni, ali ja sam znala – Hamza umire od tuge. Navečer sam sjedila u sestrinskoj sobi i prebirala po mobitelu, tražeći način da dođem do njegove obitelji. Našla sam broj njegove kćerke Amre i poslala joj poruku: “Vaš otac vas treba. Molim vas, dođite.”
Odgovor nije stigao.
Sutradan sam zatekla Hamzu kako plače. Prvi put otkako je došao, nije skrivao suze.
“Lejla, ja više ne mogu. Ako me ne žele, neka me puste da odem…”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svojoj majci koja živi sama u Zenici i o tome koliko joj rijetko idem. Je li i ona nekad ovako plakala zbog mene?
Trećeg dana dogodilo se nešto neočekivano. Dok sam dijelila terapiju, začula sam galamu na hodniku.
“Dedo! Dedo!”
Mladić od dvadesetak godina utrčao je u sobu i bacio se Hamzi u zagrljaj. Bio je to njegov unuk Adnan.
Hamza je prvo bio zbunjen, a onda su mu oči zasjale kao djetetu.
“Adnane… ti si došao?”
“Naravno da sam došao! Čim sam čuo da si u bolnici! Zašto mi nisi rekao? Mama mi ništa nije rekla!”
Hamza je plakao, ali ovaj put od sreće.
Adnan je ostao cijeli dan s njim. Donio mu je baklavu iz slastičarne na Baščaršiji i pričao mu o fakultetu, o curi iz Mostara koju voli, o planovima za ljeto.
Hamza se smijao prvi put otkako je došao k nama.
Kasnije mi je Adnan prišao dok smo zajedno išli po čaj.
“Lejla, hvala vam što ste mi javili. Mama stalno govori da nema vremena za dedu, a ja… nisam ni znao koliko mu značim dok ga nisam vidio ovako slomljenog.”
Samo sam klimnula glavom, boreći se sa suzama.
Narednih dana Hamza se oporavljao brže nego što su liječnici očekivali. Počeo je jesti, šalio se s osobljem i čak predložio da organiziramo turnir u šahu na odjelu.
Jednog popodneva dok smo sjedili na klupi ispred bolnice, Hamza mi je rekao:
“Znate li vi, Lejla, što znači imati nekoga svoga? To je lijek koji nijedna tableta ne može zamijeniti.”
Nakon što je otpušten iz bolnice, Adnan ga je redovito posjećivao. Čak su zajedno otišli na mezarje posjetiti Hamzinu suprugu.
Mjesecima kasnije dobila sam poruku od Adnana: “Dedo vas pozdravlja i pita kad ćete opet doći na baklavu. Kaže da ste vi njegova druga unuka.”
Sjedila sam u tramvaju prema Zenici i razmišljala o svemu što se dogodilo.
Koliko nas zapravo zaboravlja svoje roditelje i djedove? Koliko nas misli da će uvijek biti vremena za još jedan poziv ili posjetu?
Možda bismo svi trebali češće pitati: Tko nas čeka kod kuće – i hoćemo li stići prije nego što bude prekasno?