Ponovni susret: Sjena prošlosti na školskom zidu
“Zašto baš sada?” tiho sam šapnula sebi dok sam gledala pozivnicu na stolu. Miris kave širio se kuhinjom, ali nije mogao prikriti gorčinu u grlu. Mama je ušla, brišući ruke o pregaču. “Hoćeš li ići, Lana? Bit će ti lijepo, da se malo makneš iz stana.”
“Ne znam, mama. Nema smisla. Svi su se već promijenili, a ja…”
Nisam dovršila rečenicu. Pogled mi je pao na popis imena. Marko. Srce mi je preskočilo. Sjetila sam se njegovog osmijeha, onog nespretnog pokušaja da mi gurne papirić s pjesmom u klupu dok je učiteljica okretala leđa. Sjetila sam se i kako sam ga tada odbila, preplašena što će drugi reći.
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi se vrtjele slike iz osnovne škole: razredna slavlja, prvi plesovi, suze zbog loše ocjene iz matematike, ali najviše – Markov pogled kad sam mu vratila onaj papirić bez riječi.
Dan okupljanja došao je prebrzo. Obukla sam plavu haljinu koju sam čuvala za posebne prilike. “Izgledaš lijepo,” rekla je mama tiho, a tata je samo kimnuo glavom, kao da ne želi priznati da mu je kći odrasla.
Dvorana škole bila je puna poznatih lica, ali svi su mi djelovali strano. Smijali su se, grlili, uspoređivali slike djece na mobitelima. Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje. I onda sam ga ugledala – stajao je kod vrata, naslonjen na zid, s istim onim blagim osmijehom.
“Lana?”
Okrenula sam se prema njemu. “Marko…”
Nekoliko sekundi vladala je tišina, kao da cijela dvorana čeka što ćemo reći jedno drugome.
“Nisam mislio da ćeš doći,” rekao je tiho.
“Nisam ni ja,” odgovorila sam iskreno.
Pogledali smo se i oboje smo znali da između nas još uvijek postoji nešto nedorečeno. Povukao me prema hodniku gdje nije bilo nikoga.
“Sjećaš li se onog papirića?” pitao je.
Osjetila sam kako mi obrazi gore. “Sjećam se. Žao mi je što ti tada nisam ništa rekla. Bila sam… glupa i bojala sam se što će drugi misliti.”
Marko se nasmiješio tužno. “Znaš, dugo sam mislio da nisam dovoljno dobar za tebe. Poslije osnovne otišao sam u Sarajevo kod tetke, roditelji su se rastali… Nije bilo lako.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “I meni nije bilo lako. Tata je ostao bez posla, mama je radila po cijele dane… Sve nas je to promijenilo.”
Na trenutak smo samo šutjeli, slušajući udaljeni smijeh iz dvorane.
“Znaš,” nastavio je Marko, “uvijek sam mislio da ćemo jednog dana opet pričati kao nekad. Da ćemo imati priliku biti iskreni jedno prema drugome.”
Pogledala sam ga i shvatila koliko mi je nedostajalo to povjerenje koje smo imali kao djeca.
U tom trenutku prišla nam je Sanja, nekadašnja najbolja prijateljica koja mi godinama nije pisala ni poruku.
“Lana! Pa gdje si ti? Svi te traže!”
Osjetila sam kako me hvata panika. Nisam željela biti dio tog lažnog veselja, tih usporedbi tko ima bolji posao ili veću kuću.
“Sanja, možeš li nas ostaviti još minutu?” zamolio je Marko.
Sanja nas je pogledala s podignutom obrvom i otišla uz tihi smijeh.
“Znaš li što mi je najviše nedostajalo?” pitao me Marko.
Odmahnula sam glavom.
“Tvoj smijeh. Onaj pravi, kad si sretna i kad te nije briga što drugi misle.”
Osjetila sam suze u očima. “Ne znam jesam li još uvijek ta osoba, Marko. Život me naučio da budem oprezna. Da ne pokazujem previše osjećaja.”
Marko me nježno primio za ruku. “Možda bismo mogli pokušati opet biti oni klinci iz zadnje klupe? Barem na jednu večer?”
Nasmijala sam se kroz suze i klimnula glavom.
Vratili smo se u dvoranu zajedno, ali ovaj put nisam gledala tko će što reći ili misliti. Smijali smo se starim šalama, plesali uz pjesme koje smo voljeli kao djeca i barem na nekoliko sati zaboravili sve ono što nas je razdvojilo.
Kasnije te večeri, dok sam sjedila sama na stepenicama škole i gledala zvijezde iznad Sarajeva, Marko je sjeo kraj mene.
“Znaš li da još uvijek pišem pjesme?” rekao je tiho.
Pogledala sam ga iznenađeno.
“Ova je za tebe,” pružio mi je papirić s nekoliko stihova napisanih njegovim poznatim rukopisom.
Pročitala sam ih i osjetila kako mi srce lupa kao nekad u osmom razredu.
“Možda smo morali proći sve ovo da bismo shvatili tko smo zapravo,” rekla sam tiho.
Marko me pogledao i nasmiješio se onim istim osmijehom zbog kojeg su mi koljena klecala prije dvadeset godina.
Dugo smo šutjeli zajedno, svatko sa svojim mislima.
Ponekad se pitam: koliko nas prošlost određuje? Možemo li ikada zaista pobjeći od onoga što smo bili – ili nam baš te rane daju snagu da budemo bolji ljudi? Što vi mislite – vrijedi li riskirati i otvoriti srce starim ljubavima ili je bolje ostaviti prošlost tamo gdje pripada?