Poklon koji je sve promijenio: Može li se oprostiti ovakva poniženja?
“Zar stvarno misliš da mi je to trebalo? Da mi baš to treba?” glas mi je drhtao dok sam gledala u kutiju koju mi je svekrva, gospođa Ljubica, upravo predala pred cijelom porodicom. Svi su šutjeli, a Marko, moj muž, samo je spustio pogled. U kutiji je bio vaučer za tretman mršavljenja u jednoj poznatoj zagrebačkoj klinici. Na moj trideset i peti rođendan. Pred svima.
Nikad nisam bila mršavica, ali ni debela. Nakon dvoje djece, tijelo mi se promijenilo, ali nisam se osjećala loše u svojoj koži – barem dok nisam postala dio Markove porodice. Od prvog dana osjećala sam da me gledaju drugačije. Njegova sestra Ivana uvijek je bila savršeno dotjerana, a svekrva je često komentirala: “Znaš, draga, kad sam ja bila tvojih godina…” ili “Samo pazi da ne izgubiš sebe u majčinstvu.” Nikad ništa direktno, ali uvijek dovoljno da me zaboli.
Rođendanska večera bila je kod nas u stanu u Novom Zagrebu. Djeca su trčkarala oko stola, a ja sam pokušavala održati osmijeh dok sam posluživala tortu. Kad je došlo vrijeme za poklone, svi su mi dali sitnice – šalicu s natpisom “Najbolja mama”, knjigu o vrtlarstvu, parfem. A onda je Ljubica ustala i teatralno mi pružila svoj poklon.
“Draga moja Snježana,” rekla je glasno, “znam koliko ti je teško naći vremena za sebe uz dvoje male djece i posao. Zato sam ti uzela nešto što će ti pomoći da se opet osjećaš kao žena!”
Svi su gledali u mene, a meni su ruke drhtale dok sam otvarala kutiju. Kad sam vidjela što je unutra, srce mi je potonulo. Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Ivana je skrenula pogled, Marko je šutio. Nitko nije rekao ni riječ.
“Hvala,” uspjela sam promucati, ali glas mi je bio prazan.
Te noći nisam mogla spavati. Marko je ležao pored mene i gledao u strop.
“Zašto nisi ništa rekao?” upitala sam ga tiho.
“Nisam htio praviti scenu pred djecom i svima… Znaš kakva je moja mama. Nije to loše mislila.”
“Ali znaš kako sam se osjećala! Kao da nisam dovoljno dobra za vašu porodicu! Kao da stalno moram nešto popravljati na sebi!”
Marko je šutio. Znam da mu nije bilo lako – on je uvijek bio između mene i svoje majke. Ali ovaj put nisam mogla samo tako prijeći preko toga.
Sljedećih dana izbjegavala sam Ljubicu. Nije mi se javljala, ali sam znala da će uskoro nazvati. I doista, nakon tjedan dana zazvonio je telefon.
“Snježana, jesi li ljuta na mene? Samo sam htjela pomoći… Znaš kako danas svi gledaju na izgled. Ne želim da te Marko jednog dana ostavi zbog neke mlađe i zgodnije!”
Osjetila sam knedlu u grlu.
“Ljubice, ja nisam tražila tvoju pomoć. Dobro sam ovakva kakva jesam. Ako Marko želi nekog drugog, to nije do mog izgleda nego do njega.”
S druge strane tišina.
“Dobro, ako tako misliš… Samo sam htjela najbolje.”
Nakon tog razgovora stvari su postale još gore. Marko je bio povučen, djeca su osjećala napetost. Ivana mi je poslala poruku: “Znam da nije bilo u redu, ali ona ne zna drugačije.” Nisam joj odgovorila.
Počela sam izbjegavati obiteljska okupljanja. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Pitala sam se jesam li preosjetljiva – možda stvarno pretjerujem? Ali svaki put kad bih pogledala onaj vaučer na polici, vratila bi se ista bol.
Jednog dana Marko me zatekao kako plačem u kuhinji.
“Snježana, ne mogu više ovako… Volim te, ali ne mogu birati između tebe i mame svaki put kad nešto kaže ili napravi.”
Pogledala sam ga kroz suze.
“Ne tražim da biraš. Samo želim da me zaštitiš kad me netko povrijedi – pa makar to bila tvoja majka!”
Te riječi su visile među nama danima. Marko se povukao u sebe, a ja sam počela razmišljati o odlasku kod svojih roditelja u Osijek na neko vrijeme.
Jedne subote došla sam kući i zatekla Ljubicu kako sjedi s Markom u dnevnoj sobi. Pogledala me s onim svojim hladnim osmijehom.
“Snježana, došla sam ti se ispričati… Možda sam pretjerala s poklonom. Nisam htjela da se osjećaš loše. Ali znaš kako je – ja sam odrasla u drugačijem vremenu. Kod nas se uvijek gledalo što će selo reći…”
Nisam znala što reći. Osjećala sam bijes i tugu istovremeno.
“Ljubice, nije stvar u poklonu nego u tome što nikad nisam imala osjećaj da me prihvaćate takvu kakva jesam. Uvijek moram dokazivati da vrijedim biti dio vaše porodice.”
Ljubica je šutjela nekoliko trenutaka pa slegnula ramenima.
“Možda si ti preosjetljiva… Ali dobro, ako te to toliko povrijedilo – žao mi je.”
Nije to bila prava isprika, ali više nisam imala snage boriti se.
Nakon toga stvari su ostale iste – hladne i distancirane. Marko i ja smo nastavili dalje zbog djece, ali nešto se slomilo među nama. Povjerenje koje sam imala prema njemu više nije bilo isto.
Ponekad se pitam – jesam li trebala prijeći preko svega radi mira u kući? Ili ipak imam pravo tražiti poštovanje i od njegove porodice? Može li se nakon ovakvog poniženja ponovno vjerovati i pronaći sreća?