Poklon koji je slomio tišinu: Adamov pokušaj da spasi ljubav
“Zar ti je stvarno toliko dosadno sa mnom, Ruby?” Adamov glas je drhtao dok je stajao na pragu naše dnevne sobe, držeći u ruci kutiju zamotanu u zlatni papir. Pogledala sam ga preko naočala, srce mi je preskočilo. Nije mi bilo do poklona, ni do iznenađenja. U meni je tutnjala praznina koju ni najljepši dar ne bi mogao ispuniti.
Nakon što sam otišla u mirovinu iz škole u Sarajevu, život mi se pretvorio u niz istih dana: kava s prijateljicama, povremene šetnje s unucima, i beskrajno slaganje puzzli. Prvih mjeseci uživala sam u slobodi, ali ubrzo me počela gušiti tišina našeg stana. Adam je još uvijek bio isti: povučen, šutljiv, zadovoljan malim stvarima. Ja sam željela više – osjećaj svrhe, uzbuđenje, nešto što će me ponovno probuditi.
“Otvori to,” rekao je tiho. Ruke su mu drhtale, a oči skrivale nešto između nade i straha. Polako sam skinula papir. Unutra je bila stara harmonika – ista ona na kojoj je svirao kad smo se upoznali na studentskom izletu na Plitvicama. Srce mi se steglo od sjećanja.
“Sjećaš li se kad si rekla da ti nedostaje glazba?” pitao je Adam. “Mislio sam… možda bismo mogli opet zajedno svirati. Kao nekad.”
Nisam znala što reći. Harmonika je bila predivna, ali osjećala sam kako se zid između nas još više povećava. Nije shvaćao – nisam ja željela prošlost, već nešto novo. Nisam htjela biti žena koja živi od uspomena.
Sljedećih dana Adam je uporno pokušavao: svirao bi stare pjesme iz našeg djetinjstva, pozivao me da mu se pridružim, čak je predložio da nastupimo na lokalnoj priredbi u Domu kulture. Ja sam se povukla još dublje u sebe. Prijavila sam se za posao u gradskoj biblioteci u Mostaru, nadajući se da ću pronaći smisao među knjigama i ljudima.
“Zašto bježiš od mene?” pitao me jedne večeri dok sam spremala večeru. “Zar ti nisam dovoljan?”
“Nije stvar u tebi, Adame,” odgovorila sam umorno. “Stvar je u meni. Osjećam se kao da nestajem. Kao da više nisam ja.”
Zavladala je tišina koju ni zvuk harmonike nije mogao prekinuti.
U biblioteci sam pronašla mir – ali i nešto više. Među redovima knjiga upoznala sam Lejlu, ženu mojih godina koja je također tražila novi početak nakon razvoda. Zajedno smo organizirale radionice za djecu, čitale poeziju i smijale se do suza. Osjetila sam kako se vraćam sebi.
Adam je to primijetio. Počeo je dolaziti po mene nakon posla, donoseći mi cvijeće ili sladoled iz naše omiljene slastičarne u Širokom Brijegu. Ali svaki njegov pokušaj bio je podsjetnik na to koliko smo se udaljili.
Jedne subote, dok smo sjedili na balkonu s pogledom na Neretvu, Adam je tiho rekao: “Znaš li koliko te volim? Sve bih dao da te vratim onoj Ruby koju sam upoznao.”
Osjetila sam suze kako naviru. “Možda ta Ruby više ne postoji,” šapnula sam.
Te večeri došao je trenutak istine. Adam je priznao da se boji ostati sam, da ga plaši moja potreba za promjenom i slobodom. “Ne znam kako dalje bez tebe,” rekao je slomljenim glasom.
Pogledala sam ga i shvatila da ni ja ne znam kako dalje – ali znam da ne mogu živjeti lažnu sreću zbog tuđeg straha.
Sljedećih tjedana živjeli smo kao cimeri: ljubazni, ali hladni. Harmonika je skupljala prašinu u kutu sobe. Jednog jutra Adam mi je ostavio poruku na stolu: “Ako ikada poželiš ponovno svirati sa mnom, znaš gdje me možeš pronaći. Volim te, uvijek ću te voljeti.”
Otišao je kod sina u Zagreb na nekoliko mjeseci. Ja sam ostala sama s knjigama i svojim mislima.
Danas sjedim u biblioteci i gledam djecu kako crtaju snove na papiru. Pitam se – jesam li pogriješila što nisam prihvatila Adamovu ruku? Može li jedan poklon zaista promijeniti sudbinu dvoje ljudi ili su neke praznine jednostavno preduboke?
Što vi mislite – vrijedi li pokušavati spasiti ljubav kad osjećate da ste izgubili sebe?