Plava nit: Priča o ljubavi, porodici i izborima koji mijenjaju sudbinu

“Ne možeš ti, Lejla, birati njega! Nisi valjda toliko luda da zbog nekog Dalibora razbiješ sve što smo gradili!” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok su joj ruke drhtale iznad stola prekrivenog starim stolnjakom. Otac je šutio, gledao kroz prozor kao da će mu pogled na maglovitu sarajevsku ulicu dati odgovore koje nije mogao pronaći u meni.

Stajala sam nasred kuhinje, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Dalibor. Ime koje sam šaptala u mraku sobe, ime koje sam ispisivala na poleđini bilježnice dok sam sanjala o životu izvan ove zagušljive svakodnevice. On je bio sve što nisam smjela poželjeti – Hrvat iz Mostara, sin čovjeka kojeg je moj otac jednom davno prezirao zbog nekih starih rana iz rata. Ali ja sam ga voljela. Voljela sam ga onako kako se voli samo jednom u životu, onako kako boli svaka pomisao na gubitak.

“Mama, molim te… nije on kriv što su naši roditelji imali svoje ratove. Ja nisam birala gdje ću se roditi, ni koga ću voljeti!” Glas mi je pucao, ali nisam mogla zaustaviti suze koje su klizile niz obraze.

Otac je tada ustao, polako, kao da mu svaka godina sjedi na ramenima. “Lejla, imaš dvadeset godina. Ne znaš ti još šta je život. Mi znamo bolje. Slušaj nas dok nije kasno.”

Ali bilo je kasno. U meni se već odavno rodila odluka koju nisam mogla povući. Dalibor i ja smo se krišom viđali na Vilsonovom šetalištu, pisali jedno drugom pisma koja su mirisala na kafu i kišu, sanjali o zajedničkom stanu negdje na pola puta između Sarajeva i Mostara. On je govorio: “Lejla, pobjećemo ako treba. Neka pričaju šta hoće. Ljubav je jača od svega.” Vjerovala sam mu. Ili sam barem željela vjerovati.

Ali pritisak porodice bio je neumoljiv. Svaka večera završavala je svađom, svako jutro počinjalo je šutnjom koja je boljela više od riječi. Brat Emir me gledao s prezirom: “Ti ćeš nas sve osramotiti zbog nekog tamo Dalibora? Znaš li ti šta to znači za našu porodicu?” Nisam znala, ili nisam htjela znati.

Jedne noći, dok su svi spavali, spakovala sam nekoliko stvari u staru torbu i pobjegla kod Dalibora u Mostar. Njegova majka, Vesna, dočekala me s osmijehom koji je skrivao brigu: “Znaš li ti, dijete, šta radiš?” Samo sam klimnula glavom. Dalibor me zagrlio kao da me nikada neće pustiti.

Prvih nekoliko mjeseci bili su kao san – iznajmili smo mali stančić s pogledom na Neretvu, radili studentske poslove i maštali o budućnosti. Ali uskoro su stigli problemi: novca je bilo sve manje, Dalibor nije mogao pronaći stalni posao, a ja sam prekinula studij jer nisam imala podršku ni novac za školarinu. Počeli smo se svađati oko sitnica – ko će platiti račune, zašto kasni kući, zašto više ne piše pjesme koje mi je nekad ostavljao pod jastukom.

Jednog dana stiglo je pismo od mame: “Lejla, tvoj otac je bolestan. Ne znam koliko još ima vremena. Molim te, vrati se kući.” Srce mi se slomilo na hiljadu komadića. Dalibor me gledao dok sam čitala pismo, a oči su mu bile pune straha.

“Ako odeš sada… možda se više nikad ne vratiš meni,” rekao je tiho.

“Moram ga vidjeti. On je moj otac,” odgovorila sam kroz suze.

Vratila sam se u Sarajevo. Otac me dočekao blijed i slab, ali u očima mu je gorjela ona ista tvrdoglavost: “Nisi više dijete, Lejla. Ali nisi ni odrasla dok ne naučiš šta znači žrtva.” Nisam znala šta da mu kažem. Samo sam sjedila pored njegovog kreveta i držala ga za ruku.

Dalibor mi je pisao svaki dan. Prvo su to bila duga pisma puna ljubavi i nade; kasnije su postajala kraća, puna pitanja i nesigurnosti. Jedne večeri nisam odgovorila na poruku. Onda još jedne. I još jedne.

Otac je preminuo u proljeće, kad su trešnje cvjetale ispred naše zgrade. Sahrana je bila tiha; brat Emir me držao za rame dok su ljudi šaptali iza leđa: “Eto je opet među svojima.” Nisam znala gdje pripadam.

Dalibor je došao na sahranu. Stajao je daleko od groba, među ljudima koji su ga gledali kao stranca. Kad su svi otišli, prišao mi je.

“Lejla… Jesi li još uvijek moja?”

Nisam imala snage da mu odgovorim. Samo sam ga zagrlila i plakala kao dijete.

Prošle su godine. Dalibor i ja nismo ostali zajedno. On se vratio u Mostar, oženio drugu ženu i dobio sina kojem je dao ime Ivan. Ja sam ostala u Sarajevu s majkom i bratom, završila fakultet i zaposlila se kao nastavnica bosanskog jezika u osnovnoj školi na Grbavici.

Ponekad ga sanjam – njegov osmijeh na mostarskom suncu, njegove ruke oko mog struka dok šetamo uz Neretvu. Ponekad se pitam: Šta bi bilo da sam ostala s njim? Da li bi ljubav pobijedila sve prepreke? Ili smo oboje bili premladi i previše slomljeni da izdržimo pritisak svijeta oko nas?

Možda nikada neću saznati odgovore na ta pitanja. Ali jedno znam – plava nit koja nas je povezivala nikada nije potpuno nestala.

Možete li vi oprostiti sebi zbog izbora koji ste napravili? Da li ste ikada poželjeli vratiti vrijeme i krenuti drugim putem?