Plaća nije ljubav: Moja borba između straha i slobode
“Daj mi karticu, Jasmina. Znaš da je bolje tako. Ja ću sve riješiti, ti se ne moraš brinuti.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam stajala pred vratima naše male kuhinje u Sarajevu, držeći platnu karticu u ruci kao da je komad užarenog željeza. Damir je sjedio za stolom, nervozno lupkao prstima po stolu i gledao me onim pogledom koji ne trpi prigovor. Srce mi je tuklo kao ludo. Opet sam popustila. Kao i svaki mjesec zadnjih sedam godina.
Kad sam se udala za Damira, mislila sam da sam pronašla sigurnost. On je bio onaj tipičan Bosanac – glasan, šarmantan, uvijek spreman na šalu. Moji roditelji su ga obožavali. “Bit ćeš sretna s njim, Jasmina, vidi se da te voli!” govorila je mama dok mi je popravljala veo na dan vjenčanja. Nisam tada znala da će ljubav postati lanac.
Prvi put kad sam mu dala plaću, bilo je to iz praktičnih razloga. “Lakše je kad jedan vodi računa o svemu,” rekao je. “Ti si ionako zaboravna, znaš kakva si.” Smijala sam se s njim, osjećala se zaštićeno. Ali s vremenom, svaki moj pokušaj da nešto kupim bez pitanja završio bi svađom.
“Zašto si kupila tu haljinu? Zar ti nije dosta što imaš?”
“Damire, bila je na sniženju, trebala mi je za posao…”
“Uvijek ti nešto treba! Jesi li ti svjesna koliko trošiš?”
S vremenom sam prestala tražiti. Nisam više ni gledala izloge. Plaća bi sjela na račun, a ja bih mu predala karticu. On bi mi ostavio nešto sitno za tramvaj i sendvič. Sve ostalo – režije, hrana, čak i pokloni za moju mamu – išlo je preko njega.
Moja prijateljica Ivana jednom me pitala: “Jasmina, zar ti ne smeta što nemaš ništa svoje?”
Slegnula sam ramenima. “Pa… tako je lakše. Damir sve vodi.”
Ali nije bilo lakše. Svaki put kad bih poželjela nešto za sebe – knjigu, kavu s kolegicom, novu maskaru – morala sam ga pitati. I svaki put bih osjećala kako nestajem.
Najgore su bile nedjelje kad bi došli njegovi roditelji iz Zenice. Njegova majka bi me gledala ispod oka i šaptala: “Žena treba znati gdje joj je mjesto. Muž je glava kuće.” Damir bi se smijao i tapšao me po ramenu kao dijete.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako Damir razgovara s prijateljem na mobitel:
“Ma znaš kako je, sve pare idu preko mene. Žene su ko djeca, ne zna ona s novcem.”
Te noći nisam mogla spavati. Počela sam preispitivati sve odluke koje sam donijela otkako sam ga upoznala. Sjetila sam se kako sam nekad voljela crtati, ići na jogu, sanjati o putovanjima. Sad nisam imala ni vremena ni novca za išta od toga.
Jednog dana na poslu kolegica Mirela mi je prišla dok smo pile kavu u pauzi:
“Jasmina, jesi li dobro? Nekako si mi blijeda zadnjih mjeseci.”
Nisam znala što reći. Samo sam slegnula ramenima i nasmiješila se lažno.
Ali Mirela nije odustajala. “Znaš… moj bivši muž je isto tako sve kontrolirao. Trebalo mi je dugo da shvatim da to nije ljubav nego strah. Ako ikad poželiš razgovarati… tu sam.”
Te riječi su mi odzvanjale danima. Počela sam čitati o financijskoj kontroli i psihološkom nasilju na internetu. Prepoznala sam sebe u svakoj priči.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i rekla Damiru:
“Damire, želim da dio plaće ostane meni. Želim sama odlučivati o nekim stvarima.”
Pogledao me kao da sam poludjela.
“Šta ti sad fali? Jesi luda? Pa vidiš li ti kako živiš? Sve imaš!”
“Ne osjećam se slobodno,” prošaptala sam.
Nastao je muk. Onda je počeo vikati:
“Ako ti se ne sviđa, idi! Ali znaj da bez mene ne bi imala ništa!”
Te noći nisam spavala. Ujutro sam otišla na posao s crvenim očima i glavoboljom. Mirela me povukla u stranu:
“Jasmina, imaš pravo na svoj novac. Imaš pravo na svoj život!”
Počela sam stavljati sa strane sitniš od užine, od povrata u trgovini, od honorara koje bih povremeno dobila za prevođenje tekstova. Polako sam skupljala malu zalihu – moj prvi korak prema slobodi.
Jednog dana Damir je pronašao moju skrivenu kutiju s novcem.
“Šta je ovo? Švercaš pare od mene?”
Nisam više imala snage lagati.
“To je moj novac. Želim imati nešto svoje!”
Vikao je satima, prijetio da će me izbaciti iz stana koji smo zajedno otplaćivali kreditom.
Tada sam prvi put osjetila više bijesa nego straha.
Nazvala sam Ivanu i Mirelu i rekla im sve.
“Jasmina, nisi sama,” rekla mi je Ivana odlučno.
U narednim tjednima počela sam tražiti stan za najam i raspitivati se o pravima žena u braku kod odvjetnice koju mi je preporučila Mirela.
Damir nije mogao vjerovati kad sam mu rekla da odlazim.
“Nećeš izdržati ni mjesec dana bez mene!”
Ali izdržala sam.
Prvi mjesec bio je najteži u mom životu – suze, nesanica, strah od budućnosti. Ali svaki dan kad bih otvorila svoj novčanik i vidjela novac koji sama zarađujem i trošim po svojoj volji, osjećala sam se jačom.
Danas živim u malom stanu na Grbavici sa svojom mačkom Lunom i prvi put nakon dugo vremena osjećam mir.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u sjeni tuđih odluka misleći da je to ljubav? Koliko nas još šuti iz straha? Možda će moja priča nekome dati snagu da potraži slobodu.