Pjena, smijeh i suze: Noć kada smo okupali grad

“Jesi li normalan, Adnane? Ako nas sad Murija vidi, završit ćemo na naslovnici Dnevnog avaza!” vikao je Dino dok je vukao staru emajliranu kadu po asfaltu. Pjena se već prelijevala preko ruba, a ja sam stajala sa strane, držeći ručnik i mobitel, spremna snimiti svaki trenutak. Srce mi je tuklo kao ludo – ne od straha, nego od uzbuđenja. Bila je to naša noć, noć kad smo odlučili zaboraviti sve probleme i biti djeca, makar na sat vremena.

S nama su bili i Lejla i Ivana, obje u šarenim pidžamama, s kosom zavezanom u neuredne punđe. “Ajde, Ajla, uskoči!” povikala je Lejla, a ja sam se nasmijala i bacila ručnik na pod. Voda je bila topla, pjena mirisala na lavandu, a svjetla uličnih lampi stvarala su čaroliju oko nas. Dino je pustio muziku s mobitela – Severina je pjevala “Virujen u te” – i svi smo zapjevali iz sveg glasa.

Ali dok su se moji prijatelji smijali i šalili, meni su misli lutale. Mama je opet plakala prije nego sam izašla iz stana. Tata nije bio doma već treći dan – “poslovni put”, rekla je mama, ali svi znamo što to znači. U našem malom stanu na Alipašinom polju tišina je bila glasnija od bilo kakve buke. Zato sam večeras odlučila pobjeći – pobjeći u pjenu, smijeh i lažnu sreću.

“Ajla, jesi dobro?” upitala me Ivana tiho dok su dečki pokušavali napraviti što veći val u kadi. Samo sam kimnula glavom i razvukla osmijeh. Nisam htjela kvariti zabavu. Nismo mi često imali ovakve trenutke – uvijek nas je nešto sputavalo: novac, roditelji, škola, strah od budućnosti.

Odjednom se začuo zvuk automobila koji usporava. Svi smo se ukočili. Iz crnog Passata izašao je komšija Emir, poznat po tome što uvijek sve prijavljuje policiji. “Šta vi radite, djeco? Hoćete li da vas snimim pa da vidi cijeli Facebook?”

Dino mu je odgovorio s osmijehom: “Emire, dođi, ima mjesta još za jednog!” Svi smo prasnuli u smijeh. Emir je samo odmahnuo glavom i otišao dalje mrmljajući nešto o “propasti omladine”.

Nakon toga kao da nam je pao kamen sa srca. Počeli smo pjevati još glasnije, šaliti se na svoj račun i snimati videe za Instagram. U jednom trenutku Lejla je rekla: “Zamisli da nas sad vidi Ajlin tata!” Svi su se nasmijali osim mene. Osjetila sam knedlu u grlu.

“Moj tata ionako ne vidi ništa što radim,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla zaustaviti riječi. Tišina. Svi su me pogledali. Dino je prvi progovorio: “Ajla… ako hoćeš pričati… znaš da smo tu.”

Nisam mogla više izdržati. Suze su mi krenule niz lice, miješale se s pjenom na obrazima. “Samo želim da bude kao prije… Da smo svi zajedno za stolom, da se smijemo… Ne mogu više ovu tišinu kod kuće.”

Lejla me zagrlila mokrim rukama. Ivana je šutjela, ali sam vidjela da joj oči sjaje od suza. Dino i Adnan su šutke sjedili na rubu kade.

“Znaš šta,” rekao je Adnan nakon nekoliko trenutaka, “mi nismo tvoja porodica po krvi, ali jesmo po srcu. I uvijek ćemo biti tu za tebe.” Osjetila sam toplinu koja mi je nedostajala mjesecima.

Te noći nismo više snimali videe niti pravili šou za društvene mreže. Samo smo sjedili u kadi pod zvijezdama, pričali o svemu što nas boli i smeta. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se viđena i voljena.

Kad smo se kasno vratili kućama, mama me dočekala budna. Pogledala me umorno, ali s blagim osmijehom. “Jesi li se zabavila?” pitala je tiho.

“Jesam,” odgovorila sam iskreno. “Ali više mi znači što imam s kim podijeliti ono što me boli.”

Te noći sam dugo razmišljala: Zašto nam treba toliko hrabrosti da budemo iskreni jedni prema drugima? Zašto skrivamo tugu iza smijeha i pjene? Možda svi mi samo želimo da nas netko čuje i razumije.

A vi? Jeste li ikada morali glumiti sreću dok vam se srce raspada? Koliko vam znače pravi prijatelji kad sve ostalo nestane?