Pismo koje nikada nije poslato: Tajna moje majke
“Ne, ne možeš to razumjeti, Lana!” viknula je mama, tresući rukama dok je stajala nasred kuhinje. Suze su joj klizile niz lice, ali ja sam bila previše ljuta da bih ih primijetila. “Uvijek nešto skrivaš! Nikad mi ne kažeš što te muči!” uzvratila sam, osjećajući kako mi glas podrhtava. Bilo je to prije dvije godine, na dan kad sam odlučila otići iz našeg stana u Sarajevu i preseliti se kod tetke u Zagreb. Tada nisam znala da će to biti posljednji put da je vidim živu.
Nakon njezine smrti, sve je bilo mutno. Dani su prolazili u magli, a ja sam se osjećala kao da hodam kroz tuđe snove. Sahrana je bila tiha, skromna, baš kako bi ona željela. Ljudi su dolazili, izgovarali riječi utjehe, ali ja sam samo željela da svi odu. Željela sam biti sama s njenim stvarima, s njenim mirisom koji je još uvijek lebdio u zraku.
Jednog popodneva, dok sam prebirala po starim kutijama u njenoj sobi, pronašla sam pismo. Bilo je pažljivo presavijeno, bez adrese i marke. Na omotu je pisalo samo: “Za Lanu – kad budeš spremna.” Ruke su mi drhtale dok sam ga otvarala. Osjetila sam težinu svakog slova, svake rečenice koju je napisala.
“Draga Lana,
Ako ikada pročitaš ovo pismo, znači da me više nema. Znam da si često mislila kako ti ništa ne govorim, kako skrivam svoje osjećaje. Istina je da sam cijeli život nosila teret koji nisam znala podijeliti ni s kim. Tvoj otac nije otišao jer nas nije volio. Otišao je jer nije mogao podnijeti vlastite demone. Ja sam ostala zbog tebe, ali svaki dan sam se borila s osjećajem krivnje i straha da ćeš me jednog dana mrziti zbog svega što ti nisam rekla…”
Zastala sam. Suze su mi zamutile vid. Nikada nisam znala pravu istinu o ocu. Mama je uvijek govorila da je otišao zbog posla u Njemačku i da će se vratiti. Godinama sam čekala njegov poziv, njegovu poruku za rođendan. Nikada nije došla.
Pismo se nastavilo:
“…Nisam ti rekla da me tvoja baka izbacila iz kuće kad sam ostala trudna s tobom. Nisam ti rekla da sam radila tri posla kako bih ti mogla kupiti knjige za školu i platiti stanarinu. Nisam ti rekla koliko sam puta poželjela odustati, ali tvoj osmijeh me svaki put spasio. Znam da si mi zamjerila što ti nisam dopuštala da ideš na ekskurziju u Italiju ili što nisam imala novca za tvoje tenisice iz Njemačke. Znam da si me ponekad mrzila zbog toga. Ali vjeruj mi, Lana, sve što sam radila – radila sam iz ljubavi i straha da te ne izgubim…”
Sjećanja su navirala poput bujice. Sjetila sam se kako mi je jednom donijela polovnu jaknu iz second handa i rekla: “Bit će ti toplo, ljubavi.” Sjetila sam se kako je svako jutro ustajala prije zore da bi stigla na posao u pekaru, a navečer čistila stubište naše zgrade.
Nisam znala zašto me toliko boljelo čitati te riječi. Možda zato što nikada nisam imala hrabrosti pitati je zašto nikad ne priča o sebi. Možda zato što sam uvijek mislila da su njene šutnje znak slabosti, a ne snage.
Pismo je završavalo riječima:
“Ako ikada osjetiš potrebu da pobjegneš od svega, znaj da te razumijem. I ja sam bježala cijeli život – od prošlosti, od boli, od same sebe. Ali tebe nikada nisam mogla ostaviti iza sebe. Volim te više nego što ćeš ikada znati.
Tvoja mama.”
Sjedila sam na podu njene sobe satima, držeći pismo na grudima kao da će mi tako vratiti njen zagrljaj. U meni se miješala tuga zbog svega što joj nisam rekla i bijes na sebe što nikada nisam pokušala razumjeti njenu šutnju.
Sljedećih dana razgovarala sam s tetkom Jasnom, mamom starijom sestrom koja je uvijek bila glas razuma u našoj obitelji.
“Znaš, Lana,” rekla mi je dok smo pile kafu na balkonu s pogledom na kišni Zagreb, “tvoja mama je bila najhrabrija žena koju znam. Nikada nije tražila pomoć ni od koga. Sve je držala u sebi jer nije htjela nikome biti teret.”
“Ali zašto mi nije rekla ništa? Zašto mi nije vjerovala?” pitala sam kroz suze.
Tetka me pogledala blagim očima: “Nekad ljudi misle da nas štite šutnjom. A zapravo nas udalje još više.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam razmišljati o svim onim trenucima kad sam i sama birala šutnju umjesto razgovora – sa svojim dečkom Ivanom kad smo se svađali oko novca, sa sestrom Lejlom koja mi nikad nije priznala zašto je napustila fakultet.
Shvatila sam koliko često u našim domovima ostaju neizrečene riječi koje nas kasnije progone kao duhovi prošlosti. Koliko puta smo povrijedili one koje volimo jer smo mislili da ih štitimo? Koliko puta smo propustili priliku reći “volim te”, “oprosti”, ili jednostavno – “razumijem te”?
Danas čuvam to pismo u ladici svog stola kao podsjetnik na sve ono što treba reći dok još imamo vremena. Ponekad ga pročitam naglas, kao molitvu ili oprost.
Možda nikada neću do kraja razumjeti svoju majku, ali sada znam koliko ju je boljelo ono što nije mogla izgovoriti.
A vi? Jeste li ikada pronašli nešto o svojim roditeljima što vas je natjeralo da preispitate cijeli svoj život? Koliko zaista poznajemo one koje volimo?