Pismo koje je promijenilo sve – Cijena majčine žrtve u jednoj zagrebačkoj obitelji
„Ne mogu više, Jasmina. Odlazim.“
Te riječi, izgovorene tiho, gotovo šaptom, odzvanjale su mi u glavi dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci pismo koje mi je muž, Dario, ostavio na stolu. Kiša je lupkala po prozoru, a u meni se lomio cijeli svijet. Dvije kćeri, Ema i Lana, spavale su u svojim sobama, nesvjesne da će se sutra probuditi u drugačijem domu.
Pismo je bilo kratko. „Jasmina, oprosti. Više ne mogu živjeti ovako. Znam da ćeš ti biti snažnija od mene. Volim te, ali moram otići.“
Srušila sam se na pod, stisnuvši papir kao da ću ga tako natjerati da nestane. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam smjela plakati naglas. Nisam smjela probuditi djevojčice. U tom trenutku sam znala: moram biti stijena. Za njih.
Sljedećih mjeseci živjeli smo kao u magli. Dario se javljao povremeno, ali nikada nije pitao kako sam ja. Samo za djevojčice. „Jasmina, možeš li mi poslati Emine crteže? Lana mi nedostaje.“ Nikada nije pitao kako ja spavam, jedem li uopće, imam li snage ustati iz kreveta.
Moja mama, Ružica, dolazila je svaki drugi dan. „Jasmina, moraš biti jaka zbog njih. Znaš kako je bilo meni kad je tvoj otac otišao u Njemačku. Nije lako, ali žene su uvijek jače.“
Ali nisam se osjećala snažno. Svaki dan bio je borba – s računima, s poslom u školi gdje sam radila kao učiteljica hrvatskog jezika, s pogledima susjeda koji su šaptali iza leđa: „Eto, još jedna sama žena. Tko zna što je ona napravila?“
Ema je imala deset godina kad je počela šutjeti. Povukla se u sebe, crtala tamne slike i izbjegavala razgovor sa mnom. Lana je bila mlađa, još uvijek je tražila moju ruku kad bi išli ulicom. Noću bih sjedila kraj njihovih kreveta i molila Boga da im barem snovi budu mirni.
Jedne večeri, dok sam slagala veš, Ema je došla do mene.
„Mama, zašto tata ne živi više s nama?“
Zastala sam s majicom u rukama. „Dušo… Tata i ja smo imali neke probleme. Ali on vas voli.“
„A voliš li ti njega još?“
Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila i pustila da plače na mom ramenu.
Godine su prolazile. Dario se preselio u Osijek i osnovao novu obitelj. Ponekad bi poslao poklon za rođendan ili Božić, ali nikada nije došao na Emine školske priredbe ili Lanine plesne nastupe. Sve sam to gledala sama – s ponosom i tugom pomiješanima u grlu.
Moja sestra Ivana često bi dolazila iz Rijeke i pokušavala me nagovoriti da izađem među ljude.
„Jasmina, nisi ti samo mama! Imaš pravo na svoj život!“
Ali kako? Kad svaki dan nosiš tuđe tuge na leđima, kad si navikla biti nevidljiva – za djecu, za roditelje, za bivšeg muža koji te zove samo kad mu treba nešto objasniti oko škole ili liječnika.
Jednog dana Lana je došla kući kasno navečer. Imala je šesnaest godina i prvi put sam osjetila strah koji paralizira.
„Gdje si bila?“
„Kod prijateljice.“
„Koje prijateljice? Zašto mi nisi javila?“
Lana je slegnula ramenima i pogledala me onim pogledom punim prkosa.
„Mama, prestani! Nisam više mala! Ti si stalno nervozna! Nikad nemaš vremena za mene!“
Tada sam shvatila koliko sam postala tvrda – toliko zauzeta preživljavanjem da sam zaboravila živjeti s njima.
Kad su obje otišle na fakultet – Ema u Zagreb, Lana u Sarajevo – ostala sam sama u stanu punom tišine i uspomena. Prvi put nakon mnogo godina mogla sam sjesti i plakati bez straha da će me netko čuti.
Jednog jutra stiglo mi je pismo od Eme:
„Mama, znam da ti nije bilo lako. Znam da si sve žrtvovala zbog nas. Ali želim da znaš da te volim i da želim da napokon misliš malo na sebe.“
Držala sam to pismo kao sveto pismo. Sve godine boli i odricanja stale su u te nekoliko rečenica.
Danas sjedim sama za kuhinjskim stolom i gledam kroz prozor kako kiša opet pada po Zagrebu. Ponekad me nazovu – Ema iz Zagreba, Lana iz Sarajeva – pričaju o svojim životima, problemima, ljubavima. Sretna sam zbog njih.
Ali često se pitam: jesam li previše dala? Jesam li izgubila sebe dok sam pokušavala spasiti njih?
Možda će mi netko od vas reći – što bi vi učinili na mom mjestu? Je li majčina žrtva uvijek vrijedna cijene koju platimo?