Ožiljci izdaje: Priča o obitelji koja je zakazala kad je bilo najteže

“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, Ivana!” bratov glas parao je tišinu mog stana dok sam stiskala mobitel kao da će mi iz ruku iskliznuti cijeli svijet. “Nije sada vrijeme za tvoje probleme, znaš da imamo svojih briga!”

Stajala sam nasred dnevnog boravka, okružena tišinom koju je samo povremeno prekidao zvuk automobila s ulice. Srce mi je tuklo u grudima kao da želi pobjeći iz tog tijela koje je odjednom postalo preteško. Prije samo tjedan dana, bila sam sigurna da imam obitelj na koju se mogu osloniti. A sada? Sada sam bila sama.

Sve je počelo tog ponedjeljka kad su mi u bolnici rekli da imam tumor. Sjećam se kako su mi ruke drhtale dok sam pokušavala shvatiti riječi liječnika. “Gospođo Kovačević, moramo odmah reagirati. Operacija je nužna.”

Prva osoba kojoj sam poželjela reći bila je mama. Zvala sam je, nadajući se njezinoj toplini, ali dočekao me hladan ton: “Ivana, znaš da tvoj otac ima problema s tlakom. Ne mogu mu sad to reći. I znaš da moram čuvati unuke, Ana radi do kasno…”

Ana, moja sestra, uvijek je bila zlatno dijete. Njezina djeca su bila prioritet cijele obitelji. Ja? Ja sam bila ona koja se uvijek snađe sama. Ali ovaj put nisam mogla sama.

“Možda bi trebala nazvati nekog drugog,” rekla mi je mama tiho, kao da me moli da ne kompliciram stvari.

Tih dana sam shvatila koliko su ljudi spremni okrenuti glavu kad im postane neugodno. Brat Dario mi je rekao: “Znaš da radim dva posla. Ne mogu sad još i oko tebe.”

Sjedila sam na krevetu i gledala u zid prepun slika iz djetinjstva – rođendani, more, snijeg na Bjelašnici… Svi zajedno, nasmijani. Gdje su nestali ti ljudi?

Jedina osoba koja mi se javila bila je Jasmina, prijateljica iz srednje škole. “Ivana, dolazim odmah!” rekla je bez razmišljanja. Donijela mi je juhu i toplinu koju nisam osjetila odavno.

“Znaš,” rekla mi je dok smo pile čaj, “ljudi često ne znaju kako reagirati na tuđu bol. Ali to nije opravdanje. Tvoja obitelj bi trebala biti uz tebe.”

Nisam znala što reći. Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala kroz prozor u sivilo sarajevske zime.

Operacija se približavala. Nitko iz obitelji nije pitao trebam li nešto, hoće li me netko odvesti u bolnicu ili doći po mene nakon zahvata. Mama je poslala poruku: “Javi kad završiš. Nadam se da će sve biti dobro.” Ana je napisala: “Žao mi je, ali znaš da imam djecu.” Dario se nije ni javio.

Na dan operacije Jasmina me odvezla u bolnicu. Držala me za ruku dok su me vozili prema sali. “Bit ću ovdje kad se probudiš,” šapnula je.

Kad sam se probudila iz anestezije, prva misao bila mi je: gdje su moji? Pogledala sam oko sebe – Jasmina je sjedila na stolici pored kreveta s knjigom u ruci.

“Mama ti šalje pozdrave,” rekla je tiho. “Rekla je da će navratiti kad bude manje gužve kod Ane.”

Taj osjećaj praznine bio je gori od boli nakon operacije. Počela sam preispitivati svaki trenutak svog života – jesam li bila previše zahtjevna? Jesam li ih ikad povrijedila pa mi sada vraćaju?

Dani su prolazili sporo. Jasmina mi je kuhala, prala veš i slušala moje tihe jecaje noću. Jednog dana, dok smo gledale stare slike na mobitelu, pitala me: “Zašto im još uvijek daješ priliku?”

Nisam znala odgovoriti.

Nakon mjesec dana oporavka, mama me nazvala: “Ivana, Ana treba tvoju pomoć oko djece. Možeš li doći?”

Zastala sam. U meni se nešto slomilo i istovremeno ojačalo.

“Ne mogu, mama,” odgovorila sam mirno. “Još se oporavljam i… znaš što? Vrijeme je da mislim na sebe.”

S druge strane zavladala je tišina.

Dario se javio tek kad mu je trebao novac za popravak auta. Ana me zvala samo kad joj je trebalo pričuvati djecu.

Počela sam graditi novi život s ljudima koji su birali biti uz mene – Jasminom i nekoliko kolega s posla koji su mi donosili voće i smijeh.

Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i gledala svjetla grada, pitala sam samu sebe: “Zašto najteže rane dolaze od onih koje najviše volimo? I koliko puta još trebamo oprostiti prije nego što odlučimo zaštititi sebe?”

Možda nikad neću dobiti odgovore na ta pitanja, ali znam jedno – iz boli se rađa snaga koju nikad nisam znala da imam.