Ožiljci duše: Priča o prijateljstvu, predrasudama i prihvaćanju
“Šta gledaš? Nikad nisi vidjela ožiljak?” Lejlin glas odjeknuo je hladnim bolničkim hodnikom, a ja sam se ukočila s čašom vode u ruci. Nisam znala što reći. Bilo mi je šesnaest, a ona je ležala na krevetu s licem okrenutim prema zidu, dok su joj pramenovi crne kose prekrivali pola lica. Nisam gledala ožiljak, barem ne namjerno, ali istina je da ga je bilo teško ne primijetiti – crvena linija protezala se od obrve do brade, svjedok nesreće o kojoj su svi u Sarajevu šaptali.
“Nisam… samo sam ti donijela vodu,” promucala sam. Lejla se okrenula prema meni, oči joj bile pune prkosa i tuge. “Nema veze. Navikla sam da ljudi bulje.”
Tako je počelo naše prijateljstvo – iz neugode i nespretnosti, iz pogleda koji su više govorili nego riječi. Ja sam bila Ena, djevojka iz Zagreba koja je došla kod tetke u Sarajevo na ljeto, bježeći od roditeljskih svađa i osjećaja da nigdje ne pripadam. Lejla je bila lokalna djevojka, nekad najljepša u razredu, sada predmet sažaljenja i tračeva.
Prvi dani bili su teški. Lejlina mama, gospođa Amira, stalno je plakala u kuhinji, dok joj je otac, gospodin Samir, šutio i gledao kroz prozor kao da traži odgovore na nebu. Moja tetka Jasna pokušavala je biti most između dvije porodice, ali napetost se osjećala u svakom kutku stana.
Jedne večeri, dok smo sjedile na balkonu i pušile cigarete koje smo krišom ukrale od Amire, Lejla mi je tiho rekla: “Znaš li kako boli kad te svi gledaju kao da si slomljena igračka? Kao da više nisi ista osoba?”
Nisam znala što reći. I sama sam se osjećala slomljeno, ali moji ožiljci nisu bili vidljivi. Roditelji su mi se rastajali, stalno su se svađali oko mene – tko će me uzeti, tko me više voli, tko je više kriv. Osjećala sam se kao teret.
“Možda nismo slomljene,” rekla sam nakon duge šutnje. “Možda smo samo… drugačije.”
Lejla se nasmijala prvi put otkad sam je upoznala. “Drugačije? To ti je lijepa riječ za ružno.”
Tog ljeta postale smo nerazdvojne. Šetale smo Vilsonovim šetalištem, skrivale se od znatiželjnih pogleda i smijale se glupostima. Ali grad nije zaboravljao. Djeca su dobacivala: “Gle Frankenstein!” Starije žene su šaptale: “Šteta za onu lijepu djevojku…” Čak ni Lejlina najbolja prijateljica iz djetinjstva, Sanja, nije više dolazila.
Jednog dana Lejla me povela na Baščaršiju. Sjeli smo u mali kafić i naručile kafu. “Znaš li da sam prije nesreće sanjala da ću biti glumica?” pitala me iznenada.
“Zašto ne bi mogla biti?”
Pogledala me kao da sam luda. “S ovim licem? Tko bi me gledao na sceni? Ljudi žele ljepotu, savršenstvo.”
Osjetila sam kako mi srce puca zbog njezine boli. “Možda ljudi žele istinu. Možda im treba netko tko će im pokazati da nisu sami u svojoj nesavršenosti.”
Te riječi su ostale visjeti između nas kao obećanje.
Kada sam se vratila u Zagreb na jesen, svakodnevno smo se dopisivale. Lejla mi je slala slike svojih crteža – portreti žena s ožiljcima, žena koje plaču i smiju se istovremeno. Ja sam joj pričala o svojim roditeljima koji su sada živjeli u odvojenim stanovima i pokušavali biti “normalni” zbog mene.
Godinu dana kasnije vratila sam se u Sarajevo. Lejla me dočekala na autobusnom kolodvoru s osmijehom koji je bio jači od svih pogleda. Ožiljak je bio tu, ali više nije skrivala lice.
“Idemo na izložbu,” rekla mi je odlučno.
Ušla sam s njom u malu galeriju gdje su visjeli njezini crteži. Ljudi su šutjeli pred slikama, neki su plakali. Prišla nam je starija žena i tiho rekla: “Hvala vam što ste pokazale da ljepota nije samo ono što vidimo izvana.”
Te večeri sjedile smo na krovu zgrade i gledale svjetla Sarajeva.
“Znaš,” rekla je Lejla, “možda nikad neću biti glumica, ali mogu biti netko tko će druge naučiti da prihvate svoje ožiljke.”
Pogledala sam svoje ruke i shvatila da ni moji unutarnji ožiljci nisu manje stvarni od njezinih.
Danas, godinama kasnije, još uvijek mislim na to ljeto kad smo obje naučile da prava snaga dolazi iz ranjivosti i prihvaćanja sebe.
Ponekad se pitam: Koliko nas još skriva svoje ožiljke od svijeta? I koliko bi nam život bio lakši kad bismo ih pokazali – sebi i drugima?