Ovo nije čovjek kojeg sam oženila: Suprugova nezadovoljstva razaraju naš brak
“Opet nisi kupila pravi kruh, Ivana! Koliko puta ti moram reći da Damir voli onaj iz pekare kod tržnice?” glas gospođe Ankice odjeknuo je kuhinjom kao šamar. Stajala sam pored sudopera, ruku uronjenih u toplu vodu, dok su mi leđa bridjela od napetosti. Pogledala sam prema Damiru, očekujući barem treptaj podrške, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio listati novine. Luka i Lejla su se igrali na podu, nesvjesni oluje koja se svakodnevno kovitlala iznad njihovih glava.
Nekad je Damir bio drugačiji. Sjećam se kako me držao za ruku dok smo šetali uz Savu, smijali se sitnicama i sanjali o budućnosti. Kad su blizanci stigli, činilo se da smo najbogatiji ljudi na svijetu. Ali onda je njegova majka počela dolaziti svaki dan, pod izlikom pomoći. U početku sam bila zahvalna, ali njezine riječi su bile poput otrova koji polako prodire pod kožu.
“Ivana, nisi dobro presvukla Lejlu. Vidiš li da joj je bodi preširok?” ili “Luka je opet prehlađen, možda bi trebala manje izlaziti s njima.” Svaka njezina rečenica bila je kritika, a Damir… Damir je šutio. Ponekad bih ga uhvatila kako mi dobacuje pogled pun nelagode, ali nikad nije stao na moju stranu.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost. “Damire, zar ne vidiš što se događa? Tvoja mama me stalno kritizira, a ti ništa ne kažeš. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.”
Pogledao me preko ruba naočala, umoran i hladan. “Ivana, ona samo želi pomoći. Ne moraš sve shvaćati osobno. Znaš kakva je ona.”
“Ali ti si moj muž! Trebao bi me zaštititi!” glas mi je zadrhtao.
“Ne dramatiziraj. Svi imaju problema s roditeljima. Zar misliš da meni nije teško? Cijeli dan radim, a kad dođem kući, dočekaju me tvoje pritužbe.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja Ankicina kritika. Osjetila sam kako se zid između nas diže još više.
Dani su prolazili u istoj rutini: Ankica dolazi rano ujutro, donosi svoj domaći kruh i komentira svaki moj pokret; Damir odlazi na posao i vraća se kasno; ja balansiram između posla od kuće i brige za djecu, osjećajući se sve usamljenije.
Jednog popodneva, dok sam pokušavala završiti izvještaj za posao, Lejla je pala i počela plakati. Prije nego što sam stigla do nje, Ankica je već bila tamo.
“Eto vidiš! Da nisi stalno na tom kompjuteru, pazila bi na djecu!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam više mogla izdržati.
Te večeri sam sjela za stol s Damirom dok su blizanci crtali u dnevnoj sobi.
“Damire, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Tvoja mama me guši. Ti si se promijenio. Gdje je nestao onaj čovjek kojeg sam voljela?”
Damir je duboko uzdahnuo i pogledao kroz prozor.
“Ivana… ni ja nisam sretan. Osjećam pritisak sa svih strana. Mama očekuje da budem savršen sin, ti želiš da budem savršen muž i otac… A ja… ja više ne znam tko sam.”
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam iskru suosjećanja prema njemu. Ali istovremeno i ljutnju – jer nije imao hrabrosti zauzeti se za nas.
“Znaš li koliko puta sam poželjela otići? Samo uzeti Luku i Lejlu i nestati negdje gdje nas nitko neće osuđivati?” prošaptala sam.
Damir me pogledao kao da me prvi put vidi.
“Ne želim da odeš… Ali ne znam kako ovo popraviti. Mama mi je sve što imam još od kad je tata umro… Ne mogu joj reći da ne dolazi više.”
“A ja? Ja nisam ništa? Tvoja žena? Majka tvoje djece? Zar ne vidiš da nas gubiš?”
Tišina je bila teža od bilo koje riječi.
Sljedećih dana pokušala sam razgovarati s Ankicom. Pitala sam je može li nam dati malo prostora, objasnila da želim biti sama sa svojom djecom i mužem. Nasmijala se i rekla: “Draga moja, ja samo želim najbolje za vas. Ti si još mlada, ne znaš ti što znači biti majka.”
Osjećala sam se poraženo. Počela sam izbjegavati vlastitu kuću, voditi djecu u parkove i kod prijateljica samo da pobjegnem od njezine prisutnosti.
Jednog dana Luka me pitao: “Mama, zašto si tužna? Zašto se ti i tata više ne smijete zajedno?”
Nisam znala što reći. Kako objasniti djetetu da ljubav može nestati pod teretom tuđih očekivanja?
Sve češće sam razmišljala o razvodu. O tome kako bi bilo lakše disati bez stalnog osjećaja krivnje i neadekvatnosti. Ali onda bih pogledala Luku i Lejlu i srce bi mi se slomilo na tisuću komadića.
Jedne večeri, dok su svi spavali, sjela sam na balkon s čašom vina i gledala svjetla grada.
“Gdje smo pogriješili? Je li moguće spasiti brak kad jedna osoba odbija vidjeti problem? Ili je bolje otići prije nego što potpuno nestanem kao osoba?”
Možda vi imate odgovor koji ja nemam… Što biste vi učinili na mom mjestu?