Ovo nije čovjek kojeg sam oženila: Priča o raspadu braka zbog nezadovoljstva i utjecaja svekrve

“Zar ti je stvarno toliko teško skuhati običnu supu, Ivana?” glas moga muža, Daria, odjeknuo je kroz kuhinju, dok su se naši blizanci, Luka i Lana, šćućurili za stolom, zureći u tanjure. Osjetila sam kako mi se ruke tresu dok sam pokušavala izvaditi lonac iz pećnice. Nije to bila samo obična primjedba, već još jedan u nizu njegovih prigovora koji su se posljednjih mjeseci pretvorili u svakodnevicu. Nekada je Dario bio nježan, pažljiv, uvijek spreman pomoći, ali sada je svaka sitnica bila povod za svađu.

Sjećam se dana kada smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. Bio je duhovit, šarmantan, uvijek je znao kako me nasmijati. Vjenčali smo se u maloj crkvi u Samoboru, a godinu dana kasnije rodili su nam se blizanci. Prvih nekoliko godina bili smo sretni, dijelili smo sve – brige, radosti, planove. Ali sve se promijenilo kad je njegova majka, gospođa Marija, ostala udovica i preselila kod nas. U početku sam bila sretna što će djeca imati baku, ali ubrzo sam shvatila da je njezina prisutnost unijela nemir u naš dom.

“Dario, molim te, nemoj pred djecom,” pokušala sam ga smiriti, ali on je samo odmahnuo rukom. “Ako ti ne znaš kuhati, netko mora reći. Mama bi barem znala napraviti pravi ručak.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred djecom. Povukla sam se u kupaonicu, zatvorila vrata i pustila vodu da teče, samo da ne čujem njegove riječi.

Nisam znala kako da mu objasnim da se trudim, da radim sve što mogu. Radila sam pola radnog vremena u knjižnici, a ostatak dana provodila s djecom, kuhala, čistila, pokušavala održati dom toplim i sretnim. Ali što god napravila, nije bilo dovoljno. Dario je postajao sve hladniji, a njegova majka sve prisutnija. Često sam ih zatekla kako šapuću u kuhinji, a kad bih ušla, naglo bi zašutjeli.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i upitala ga: “Dario, što se događa s nama? Zašto si stalno ljut na mene?” Pogledao me bez trunke nježnosti u očima. “Ti si se promijenila, Ivana. Nisi više ona žena koju sam oženio. Sve ti je teško, stalno si umorna, a kuća ti je u neredu. Mama mi je rekla da je tako kad žena izgubi interes za muža.” Osjetila sam kako mi srce puca. Zar je moguće da je povjerovao svojoj majci više nego meni?

Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Marija je sve češće preuzimala kuhinju, a meni je preostajalo samo da čistim za njom. Djeca su počela osjećati napetost. Luka me jedne večeri pitao: “Mama, zašto tata viče na tebe?” Nisam znala što da mu odgovorim. “Tata je samo umoran, ljubavi,” slagala sam, iako sam znala da to nije istina.

Jednog dana, dok sam slagala rublje, čula sam Mariju kako govori Dariju: “Ivana nije za tebe, sine. Ti zaslužuješ bolje. Pogledaj kako je tvoja sestra sretna sa svojim mužem. Ona zna kako se brine za obitelj.” Nisam mogla vjerovati da to govori u mojoj kući, dok ja sve činim za njih.

Počela sam sumnjati u sebe. Možda stvarno nisam dovoljno dobra. Možda bi Dario bio sretniji s nekom drugom. Počela sam gubiti volju za životom, sve češće sam plakala noću, a danju sam se pretvarala da je sve u redu. Djeca su bila jedina svjetla točka u mom životu.

Jedne subote, dok smo doručkovali, Lana je slučajno prolila mlijeko po stolu. Dario je planuo: “Zar ni djecu ne znaš naučiti redu?” Nisam više mogla izdržati. “Dosta, Dario! Ne možeš više ovako. Ne možeš vikati na mene i djecu zbog svake sitnice!” On je ustao, lice mu je bilo crveno od bijesa. “Ako ti se ne sviđa, možeš otići. Mama i ja ćemo se pobrinuti za djecu.”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli, o ljubavi koja je nestala, o čovjeku kojeg više ne prepoznajem. Sjetila sam se kako smo nekad zajedno sanjali o putovanjima, o kući na moru, o sretnom životu. Gdje je nestao taj Dario? Gdje sam nestala ja?

Sljedećeg jutra, dok je Marija kuhala kavu, prišla sam joj i tiho rekla: “Znam da me ne volite, gospođo Marija. Ali ovo je moj dom, moja djeca, moj život. Neću dopustiti da me uništite.” Pogledala me iznenađeno, ali ništa nije rekla. Osjetila sam prvi put nakon dugo vremena da imam snagu boriti se za sebe.

Dario je bio povrijeđen mojom odlučnošću. Počeo je izbjegavati razgovore, sve više vremena provodio je vani, vraćao se kasno. Djeca su postala povučena, Luka je počeo mokriti u krevet, Lana je bila stalno tužna. Znala sam da moram nešto promijeniti.

Jedne večeri, dok su svi spavali, sjela sam za stol i napisala pismo Dariju. U njemu sam mu objasnila kako se osjećam, koliko mi nedostaje onaj čovjek kojeg sam voljela, koliko mi je teško gledati kako naša obitelj propada. Zamolila sam ga da ode sa mnom na bračno savjetovanje, da pokušamo spasiti ono što je ostalo.

Kad je pročitao pismo, samo je slegnuo ramenima. “Ne treba meni nikakav psiholog. Ti si ta koja ima problem.” Tada sam shvatila da više nema povratka.

Nakon nekoliko tjedana, skupila sam hrabrost i otišla s djecom kod svojih roditelja u Osijek. Dario nije ni pokušao zaustaviti me. Marija je samo hladno rekla: “Bit će vam bolje bez nje.”

Sada, dok gledam Luku i Lanu kako se igraju u dvorištu mojih roditelja, pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala više boriti se? Ili je možda bolje što sam otišla, da djeca odrastaju u miru, bez vike i suza?

Ponekad se uhvatim kako noću razmišljam o Dariju. Je li on ikada bio onaj čovjek kojeg sam voljela, ili sam ja samo željela vjerovati u to? Može li se ljubav stvarno tako lako izgubiti, ili smo je sami uništili svojim šutnjama i neizgovorenim riječima?

Što vi mislite, je li bolje ostati i boriti se za brak ili otići kad više nema ljubavi? Je li moguće ponovno pronaći sreću nakon svega?