“Ovo je stan mog sina, a ti si ovdje nitko” – Priča koja mi je promijenila život
“Ovo je stan mog sina, a ti si ovdje nitko!” – riječi su koje su mi zaledile krv u žilama. Stajala sam na pragu dnevnog boravka, još uvijek s ključevima u ruci, dok je Ljiljana, majka mog supruga Darija, stajala ispred mene s rukama prekriženim na prsima. Pogled joj je bio leden, a glas oštar kao nož.
“Molim?” uspjela sam izustiti, nadajući se da sam krivo čula. Ali nije bilo zabune. Ljiljana je nastavila: “Ovdje si samo zato što te moj sin trpi. Nemoj misliti da ćeš ikad biti dio ove obitelji.”
Srce mi je lupalo kao ludo. Prije samo nekoliko mjeseci preselila sam se iz Mostara u Zagreb zbog ljubavi. Darijo i ja smo se vjenčali u maloj crkvi na Trešnjevci, a on je inzistirao da živimo u stanu koji je naslijedio od oca. Nisam ni slutila da će taj stan postati poprište moje najveće životne borbe.
Prvih tjedana sve je bilo novo i uzbudljivo – novi grad, novi posao u knjižari, nova svakodnevica. Ali Ljiljana je dolazila gotovo svaki dan, pod izlikom da “pomogne” ili donese nešto iz svog vrta u Samoboru. U stvarnosti, svaki njezin dolazak bio je nova prilika za ponižavanje.
Jednog popodneva, dok sam slagala rublje, Ljiljana je ušla bez kucanja. “Znaš li ti uopće kako se pere bijelo rublje? Kod nas u Zagrebu to se ne radi tako!” Pogledala me s visoka, kao da sam dijete koje ništa ne zna. “U Mostaru možda tako radite, ali ovdje…”
Nisam znala što reći. Darijo je uvijek bio na njezinoj strani. Kad bih mu se požalila, samo bi slegnuo ramenima: “Ma pusti mamu, ona je takva. Navikni se.”
Ali nisam se mogla naviknuti. Svaki dan osjećala sam se sve manje vrijednom. Počela sam izbjegavati zajedničke večere, zatvarala bih se u sobu kad bih čula njezin glas na hodniku. Jedne večeri, dok sam prala suđe, Ljiljana je sjela za stol i počela pričati Dariju o bivšoj djevojci: “Ana je bila prava dama. Znala je kuhati, uvijek nasmijana… Šteta što nije ostao s njom.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Darijo je šutio. Ni jednom nije stao na moju stranu.
Moja mama iz Mostara zvala me svaku večer: “Dušo, jesi li dobro? Čujem ti glas, nisi dobro.” Lagala sam joj da je sve u redu. Nisam htjela da brine.
Jednog dana, kad sam došla kući ranije s posla, zatekla sam Ljiljanu kako premeće moje stvari po ormaru. “Što radite?!” viknula sam.
“Samo gledam imaš li išta svoje vrijedno ovdje,” odgovorila je hladno. “Ovo nije tvoj dom i nikad neće biti.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Darija kako mirno diše kraj mene i pitala se – zar je moguće da mu nije stalo? Zar ne vidi kako patim?
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Ljiljana je počela dovoditi susjede i rodbinu bez najave, pokazujući im stan kao da ja ne postojim. Jednom prilikom rekla je pred svima: “Ova mala iz Bosne misli da će ovdje nešto naslijediti!”
Osjećala sam se kao duh u vlastitom domu.
Jedne subote odlučila sam otići kod prijateljice Ivane na kavu. Ispričala sam joj sve.
“Moraš razgovarati s Darijom,” rekla mi je odlučno. “Ako te on ne podrži, što ti ostaje?”
Te večeri skupila sam hrabrost.
“Darijo, ne mogu više ovako,” rekla sam drhtavim glasom dok smo sjedili za kuhinjskim stolom.
On me pogledao zbunjeno: “Što sad opet?”
“Tvoja mama me ponižava svaki dan! Osjećam se kao uljez u vlastitom domu! Zar ti to ne vidiš?”
Slegnuo je ramenima: “To su gluposti. Mama samo želi najbolje za nas. Ti si preosjetljiva.”
Tada mi je nešto puklo u srcu.
Sljedećih dana šutjela sam i promatrala ih – njega i njegovu majku – kao stranca. Počela sam razmišljati o povratku u Mostar. Ali nisam htjela odustati bez borbe.
Jednog jutra došla sam kući ranije i zatekla Ljiljanu kako razgovara s odvjetnikom na telefonu.
“Ne brini, sine će sve ostati njemu… Ona nema nikakva prava!”
Tada sam shvatila – nikad me neće prihvatiti.
Te večeri spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Ivane.
Darijo me zvao tek sutradan: “Gdje si? Mama je zabrinuta!”
“Zabrinuta? Ona?” nasmijala sam se kroz suze.
“Vraćam se kući – svojoj pravoj kući,” rekla sam mu tiho.
Nakon nekoliko dana vratila sam se u Mostar. Mama me dočekala raširenih ruku.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam otišla iz Zagreba. Ponekad me zaboli kad se sjetim svega, ali znam da sam napravila pravu stvar.
Pitam se – koliko nas još živi u tuđim životima zbog tuđih očekivanja? Koliko nas još šuti dok nam drugi gaze dostojanstvo? Možda će moja priča nekome pomoći da pronađe snagu za svoj korak.