Otvorila sam srce, izgubila dom: Kako su me prevaranti naučili najtežu lekciju
“Ne ulazite! Molim vas, ne ulazite!” vikala sam, ali moj glas je bio slab, gotovo nečujan. Ipak, one su već bile unutra, s osmijehom koji mi je tada djelovao tako iskreno. “Teta Marija, samo ćemo na čaj. Zima je, a vi ste uvijek govorili da treba pomoći onome tko pokuca na vrata.”
Bila je to Sanela, kći susjede iz drugog ulaza, i njena prijateljica Mirela. Poznavala sam Sanelinu majku još iz vremena kada smo zajedno čekale u redu za kruh, dok su naši muževi radili u Njemačkoj. Sanela je odrasla pred mojim očima, ali posljednjih godina nisam je viđala. Kad su došle te večeri, sjećam se da sam osjećala neku prazninu – sin mi živi u Zagrebu, rijetko se javlja, a muž mi je umro prije deset godina. Kuća je bila tiha, previše tiha.
“Teta Marija, kako ste?” pitala je Mirela dok je skidala kaput. “Donijele smo vam malo kolača iz slastičarne. Znamo da volite štrudlu od jabuka.”
Osjetila sam toplinu u prsima. Nisam navikla na goste, pogotovo ne na mlade ljude koji me se sjete. Sjele smo za stol, pile čaj i pričale o svemu – o starim vremenima, o tome kako je nekad bilo bolje, kako su ljudi bili bliži jedni drugima. Sanela mi je pričala o svom poslu u trgovini, o tome kako joj je teško s podstanarstvom i niskom plaćom.
“Znate li vi, teta Marija, koliko danas košta stan u Sarajevu?” uzdahnula je. “A ja još uvijek sanjam o svom kutku.”
Osjetila sam sažaljenje. Sjetila sam se sebe kad sam bila mlada – kako sam s mužem gradila ovu kuću ciglu po ciglu. Nismo imali ništa osim nade i vjere da će biti bolje. “Ako mogu pomoći…” počela sam, ali Sanela me prekinula.
“Ne, ne tražimo ništa! Samo nam je drago što vas možemo posjetiti.”
Nisam znala da će ta rečenica biti početak kraja svega što sam imala.
Sljedećih tjedana dolazile su često. Donosile su kruh, mlijeko, ponekad cvijeće iz pijace. Pomagale su mi oko kuće – čistile su podove, mijenjale posteljinu, čak su mi jednom skuhale ručak. Osjećala sam se kao da imam unuke koje nikad nisam imala.
Jednog dana Sanela mi je donijela papire. “Teta Marija, znate li da vam država može uzeti kuću ako nemate nasljednika? Možda bi bilo dobro da napravite oporuku ili nešto slično…”
Nisam puno razmišljala. Povjerovala sam joj. “Ako misliš da treba…”
“Samo potpišite ovdje,” rekla je Mirela i gurnula mi papir pod ruku.
Potpisala sam.
Nisam znala da sam upravo potpisala darovni ugovor kojim im prepuštam kuću.
Nakon toga sve se promijenilo. Počele su dolaziti rjeđe. Kad bih ih nazvala, nisu se javljale. Jednog dana došla je službena obavijest – moram napustiti svoj dom jer više nije moj.
Sjedila sam na podu dnevne sobe i plakala kao dijete. Zvala sam sina Igora, ali bio je na poslu. “Mama, što si napravila? Kako si mogla biti tako naivna?” vikao je kroz slušalicu.
“Samo sam htjela pomoći… samo sam htjela nekome biti važna,” šaptala sam kroz suze.
Susjedi su šaptali iza leđa: “Jadna Marija, prevarili je… Tko zna što joj je bilo u glavi.” Neki su me žalili, drugi osuđivali.
Morala sam otići kod sestre Ane u Zenicu. Nije bila oduševljena. “Znaš da nemam mjesta ni za sebe ni za tebe! Ali šta ću, krv nije voda,” rekla mi je dok mi je pokazivala malu sobu s pogledom na dvorište.
Noći su bile najteže. Gledala sam kroz prozor i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše dobra ili samo glupa? Igor me rijetko zvao – bio je ljut i povrijeđen.
Jednog dana došla mi je pošta – poziv na sud. Igor je pokrenuo postupak protiv Sanele i Mirele zbog prevare starije osobe. Sudnica je bila hladna i puna nepoznatih lica.
“Gospođo Marija, jeste li bili svjesni što potpisujete?” pitao me sudac.
“Vjerovala sam im… Bila sam sama i željna društva,” odgovorila sam tiho.
Sanela me nije ni pogledala u oči. Mirela je plakala i govorila da nisu znale što rade.
Na kraju sud nije mogao vratiti moju kuću. Papiri su bili uredni, potpis moj.
Vratila sam se kod Ane slomljena i prazna. Dani su prolazili sporo; osjećala sam se kao sjena žene koja sam nekad bila.
Jednog jutra Ana mi je donijela kavu u krevet. “Marija, moraš dalje živjeti. Imaš još života pred sobom.”
Ali kako? Kako ponovno vjerovati ljudima kad te izdaju oni kojima si dao sve?
Ponekad se pitam: Je li dobrota slabost ili snaga? I koliko puta čovjek može oprostiti prije nego što zauvijek zatvori svoje srce?