Otac me moli da oprostim zlostavljaču: Može li se porodica ikada iscijeliti?
“Ne mogu, tata! Ne traži to od mene!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala oca kako sjedi za kuhinjskim stolom, poguren, s rukama koje su se nervozno igrale s rubom stare stolnjaka. Bio je to isti stol za kojim smo prije deset godina šutjeli dok je ujak Zoran vikao na nas, razbijao čaše i prijetio da će nas izbaciti iz kuće ako mu ne damo još novca. Sjećam se tog osjećaja nemoći, kako sam tada imala samo šesnaest godina i kako sam gledala oca – tada snažnog čovjeka – kako šuti i trpi, samo da ne pogorša situaciju.
Sad, deset godina kasnije, otac me moli da oprostim. “Zoran je bolestan, Ana. Nema nikoga osim nas. On je tvoj ujak. Porodica je porodica, znaš to.”
“Porodica?” prekinula sam ga, glas mi je bio oštar kao nož. “Je li bio porodica kad te gurnuo niz stepenice? Kad si mjesecima šepao jer nisi imao novca za doktora? Je li bio porodica kad mi je prijetio da će me izbaciti iz škole ako ne donesem petice? Tata, ja nisam zaboravila. Kako ti možeš?”
Otac je šutio. Pogledao me onim umornim očima koje su previše toga vidjele. Znam da ga boli što ne mogu oprostiti, ali još više me boli što on može. U Bosni i Hrvatskoj često se kaže: “Krv nije voda.” Ali što ako krv peče više od vode?
Sjećam se dana kad je mama otišla. Ujak Zoran je tada preuzeo sve – kuću, novac, čak i našu slobodu. Otac nije imao snage suprotstaviti mu se. Ja sam bila dijete koje je prerano odraslo. U školi su me zadirkivali jer sam uvijek nosila iste cipele, a kod kuće sam slušala viku i prijetnje. Jedne noći, kad sam imala sedamnaest, Zoran je došao pijan i počeo razbijati tanjire. Otac ga je pokušao smiriti, ali Zoran ga je udario šakom u lice. Krv je kapala po podu, a ja sam stajala ukopana od straha.
Nakon tog incidenta otišla sam kod tetke Mirele u Zagreb. Tamo sam prvi put osjetila mir – mir koji nisam znala da postoji. Tetka mi je pomogla upisati fakultet, pronašla mi posao u knjižari i naučila me da mogu biti svoja. Ali svaki put kad bih došla kući za praznike, otac bi bio sve manji, sve tiši. Zoran je izgubio posao, počeo kockati i na kraju ostao bez svega. Otac mu je davao novac iz svoje male penzije, a ja sam svaki put osjećala bijes i nemoć.
Prije godinu dana Zoran je doživio moždani udar. Sada leži u staroj kući na selu, sam, bez prijatelja i porodice osim nas. Otac me moli da mu pomognem – da mu donesem lijekove, skuham ručak, možda mu pročitam nešto iz novina jer više ne vidi dobro.
“Ana, znam što ti je učinio. I meni je učinio isto. Ali ako ga sada ostavimo, što to govori o nama? Jesmo li onda bolji od njega?” pitao me otac tiho.
“Tata, ja ne mogu zaboraviti kako si plakao zbog njega! Kako si noćima sjedio budan jer si se bojao što će napraviti kad se vrati pijan! Kako da mu sada donesem juhu kao da ništa nije bilo?”
Otac me pogledao s tugom koju nisam mogla podnijeti. “Znam da boli. I mene boli svaki put kad ga vidim tako slabog. Ali ako mu ne pomognemo, tko će? Nema više nikoga.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi: porodica, oproštaj, krv nije voda… Je li moguće oprostiti nekome tko ti je uništio djetinjstvo? Je li moguće pomoći nekome tko te godinama gazio?
Sutradan sam otišla do Zoranove kuće. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam kucala na vrata. Otvorio mi je starac kojeg jedva prepoznajem – lice mu je bilo naborano, oči mutne, ruke drhtave.
“Ana?” promrmljao je.
“Donijela sam ti lijekove,” rekla sam hladno.
Sjeo je na stolicu i gledao u pod. “Znam da me mrziš. I trebaš me mrziti. Nisam bio dobar čovjek. Ali sad… sad nemam nikoga osim vas.” Glas mu je bio slab, ali prvi put nije zvučao prijeteće.
Stajala sam tamo nekoliko minuta u tišini. Nisam znala što reći. Dio mene želio je vikati na njega, izbaciti sav bijes koji sam godinama skupljala. Drugi dio mene gledao je starca pred sobom i pitao se: što ako ga ostavim ovako? Hoću li ikada moći mirno spavati?
Vratila sam se kući i ispričala ocu što se dogodilo.
“Nisi mu ništa rekla?” pitao je tiho.
“Ne znam što bih rekla,” odgovorila sam iskreno.
Otac me zagrlio prvi put nakon dugo vremena. “Možda ne moraš ništa reći. Dovoljno je što si otišla. To već nešto znači.”
Dani prolaze, a ja još uvijek ne znam mogu li oprostiti Zoranu ili samo pomažem jer ne želim biti kao on – hladna i bezdušna. Svaki put kad ga vidim tako slabog, sjetim se onog čovjeka koji nam je uništio živote. Ali isto tako vidim oca koji pokušava pronaći mir u sebi.
Možda oprost nije zaborav – možda je to samo način da sebi dam priliku za novi početak.
Pitam vas: Biste li vi mogli oprostiti nekome tko vas je povrijedio više nego itko drugi? Je li porodica uvijek vrijedna žrtve ili ponekad moramo misliti na sebe?