Ostavljena: Priča jedne majke koju su napustila vlastita djeca
“Zar je ovo hvala za sve godine koje sam vam dala?” moj glas je zadrhtao dok sam gledala Ivana i Lejlu kako izbjegavaju moj pogled. Sjedili smo za starim kuhinjskim stolom, onim istim za kojim sam ih hranila kad su bili mali, kad su mi ruke bile pune ljubavi, a srce prepuno nade. Sad su njihove ruke bile prekrižene, a lica tvrda kao kamen.
Ivan je prvi progovorio, glas mu je bio hladan, gotovo stran: “Mama, znaš da radim po cijele dane. Nemam vremena ni za sebe, a kamoli da preuzmem još jednu odgovornost. Lejla ima više prostora, neka ona…”
Lejla ga je prekinula: “Lako je tebi pričati! Ja imam troje djece, muž mi stalno putuje. Kako da te uzmem kod sebe?” Pogledala me, ali nije bilo topline u njenim očima. Samo umor i strah od dodatnog tereta.
Osjetila sam kako mi se srce steže. Godinama sam radila dva posla da njima ništa ne fali. Ivan je bio boležljiv kao dijete; noći sam provodila uz njegov krevet, moleći Boga da mu spasi život. Lejlu sam tješila kad ju je prvi put dečko ostavio, brisala joj suze i uvjeravala je da će sve biti dobro. A sada, kad mi je zdravlje narušeno i kad više ne mogu sama do trgovine, postala sam teret.
“Znači, nitko ne želi da živim s njim?” upitala sam tiho, više za sebe nego za njih.
Ivan je slegnuo ramenima: “Možda bi ti bilo bolje u domu. Tamo imaš društvo, medicinsku njegu…”
Lejla je kimnula: “Znaš da to nije ništa loše. Danas su domovi moderni.”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice. Nisam ih mogla zaustaviti. Sjećanja su navirala – prvi Ivanov korak, Lejlina diploma, naši izleti na more kad smo štedjeli cijelu godinu za tjedan dana na Jadranu. Sve sam to radila da njima bude bolje.
“Ne želim u dom,” prošaptala sam. “Želim biti s vama. Zar je to previše?”
Ivan je ustao i nervozno pogledao na sat: “Moram ići. Razgovarat ćemo još o tome.”
Lejla je uzela torbu i poljubila me u obraz – hladno, površno. “Mama, razmisli o tome. Javit ćemo se.”
Vrata su se zatvorila za njima, a ja sam ostala sjediti u tišini. Satima sam gledala u praznu šalicu kave, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila. Jesam li ih previše razmazila? Jesam li ih naučila da ljubav znači žrtvu ili samo davanje bez povratka?
Sljedećih dana telefon nije zvonio. Nitko nije pitao jesam li dobro. Susjede su me sažaljivo gledale dok sam polako išla po kruh i mlijeko. “Djeca su ti otišla?” pitala me teta Zora iz susjedstva. Samo sam kimnula glavom.
Noći su bile najteže. U mraku sam slušala vjetar kako šiba prozore i prisjećala se vremena kad su djeca trčala po stanu, smijala se i svađala zbog sitnica. Sada je tišina bila jedini zvuk koji me pratio.
Jednog dana stiglo je pismo iz Centra za socijalnu skrb. Poziv na razgovor zbog mogućeg smještaja u dom za starije osobe. Ruke su mi drhtale dok sam čitala službene riječi – kao da sam postala predmet koji treba premjestiti s jednog mjesta na drugo.
Pozvala sam Ivana i Lejlu na još jedan razgovor. Došli su nevoljko, svatko sa svojim brigama.
“Djeco,” počela sam tiho, “znam da vam nije lako. Ali ja nisam stvar koju možete odložiti kad vam postane preteška. Ja sam vaša majka. Sve što imam ste vi. Ako me sada ostavite samu… što mi ostaje?”
Ivan je šutio, gledao kroz prozor. Lejla je brisala ruke maramicom.
“Mama…” prošaptala je Lejla, “ne znam što da radimo. Svi imamo svoje probleme…”
“A ja nemam?” prekinula sam je prvi put u životu povišenim tonom. “Mislite li da starost nije problem? Da usamljenost nije bol? Da je lako gledati kako vas vlastita djeca odbacuju?”
Ivan se trznuo: “Nije to odbacivanje… Samo… ne znamo kako drugačije…”
Tada sam shvatila – nisu oni zli, samo su sebični i nespremni suočiti se s odgovornošću koju život nosi. Možda ih nisam naučila kako se voli kad ljubav postane teška.
Na kraju su otišli bez dogovora. Ostala sam sama s papirom iz Centra u ruci i osjećajem praznine koji me gušio.
Dani su prolazili sporo. Počela sam pisati dnevnik – jedino mjesto gdje mogu reći sve što osjećam bez straha od osude ili odbacivanja.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to Ivan.
“Mama… možda bih mogao doći vikendom… pomoći ti oko kuće…”
Glas mu je bio nesiguran.
“Hvala ti, sine,” odgovorila sam umorno ali iskreno. “Ali znaš što? Više neću moliti za vašu pažnju. Ako želite biti dio mog života – vrata su vam otvorena. Ali ja više neću prositi ljubav od vlastite djece.”
Spustila sam slušalicu i osjetila olakšanje pomiješano s tugom.
Sada sjedim sama u svojoj sobi i pišem ove riječi, pitajući se: Gdje smo kao društvo pogriješili? Je li moguće da ljubav majke može biti uzaludna? Ili ipak negdje postoji nada da će djeca shvatiti koliko boli ostaviti roditelja samog?
Što vi mislite – jesu li djeca danas zaboravila što znači biti zahvalan? Je li samoća cijena majčinske ljubavi?