Ostavljena pred oltarom: Priča o samoći, ljubavi i izborima
“Ne mogu, Iva. Ne mogu te oženiti. Mama ne želi ni čuti za to. Oprosti.”
Nikoline riječi odzvanjale su u mojoj glavi kao gromovi u ljetnoj oluji. Stajala sam pred crkvom u Novom Zagrebu, u bijeloj haljini koju mi je šivala teta Marija iz Travnika, držeći buket bijelih ljiljana. Svi su gledali u mene – moji roditelji, kumovi, prijatelji, čak i susjeda Ružica koja je uvijek znala sve tračeve iz kvarta. Osjećala sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
Nikola je nestao. Njegova majka, gospođa Vesna, stajala je sa strane, hladna kao led, gledajući me s prezirom. “Rekla sam ti da nisi za našu obitelj,” šapnula mi je kad sam prošla kraj nje. Nikolin otac, gospodin Zoran, jedini je prišao i tiho rekao: “Iva, ako ti ikako mogu pomoći… tu sam.”
Nisam znala što da kažem. Srce mi je bilo slomljeno, ali nisam mogla plakati pred svima. Samo sam stisnula zube i otišla kući. U stanu me dočekala tišina i dječji krevetić u kutu sobe. Naša kćerkica Lana spavala je mirno, nesvjesna da joj je otac upravo pobjegao od nas.
Tjedni su prolazili kao kroz maglu. Nikola se nije javljao. Njegova majka slala mi je poruke pune prijetnji i uvreda: “Nikad nećeš biti dio naše obitelji!” Zoran je dolazio povremeno, donosio pelene i voće za Lanu, ali uvijek potiho, kao da se boji da će ga netko vidjeti.
Moja mama je plakala svaki put kad bi me vidjela. “Iva, što će ljudi reći? Sama s djetetom…” Tata je šutio, samo bi mi povremeno stisnuo ruku. Svi su očekivali da ću se slomiti, ali nisam mogla – morala sam biti jaka zbog Lane.
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Lanu, zazvonio je mobitel. Bio je to Nikola.
“Iva… oprosti. Ne znam što da radim. Mama mi prijeti da će me izbaciti iz kuće ako te oženim. Tata je na tvojoj strani, ali ja… ne mogu protiv nje. Volim te, ali ne mogu ovo izdržati.”
Slušala sam ga u tišini. Htjela sam vrištati na njega, reći mu da je kukavica, ali samo sam šaptala: “Lana te treba. Ja te trebam. Zar ti nije stalo?”
“Stalo mi je… ali ne mogu protiv mame. Oprosti.”
Prekinuo je vezu.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o prvim poljupcima na Jarunu, o planovima za budućnost, o tome kako smo zajedno birali ime za Lanu. Sve je nestalo u jednom trenutku zbog tuđe volje.
Sljedećih dana ljudi su me izbjegavali na ulici. Susjeda Ružica šaptala je s drugima: “Jadna Iva, ostavljena pred oltarom… tko zna što je napravila.” U trgovini su me gledali sažaljivo ili s podsmijehom.
Jedino svjetlo bio je Zoran. Jednog dana donio mi je kolače i sjeo za kuhinjski stol.
“Iva, znam da ti je teško. Nikola je slab – uvijek je bio pod majčinim utjecajem. Ali ti si jaka. Lana ima najbolju mamu na svijetu. Ako ti treba bilo kakva pomoć… tu sam.”
Pogledala sam ga kroz suze: “Zašto Vesna toliko mrzi mene i Lanu? Što smo joj napravile?”
Zoran je uzdahnuo: “Vesna nikad nije voljela nikoga osim sebe i Nikole. Boji se da će ga izgubiti ako se veže za tebe i dijete. To nije tvoja krivnja.”
Te riječi su mi dale snagu da nastavim dalje. Počela sam tražiti posao – nije bilo lako s malim djetetom i bez podrške Nikole ili njegove obitelji (osim Zorana). Prijavila sam se za posao u jednoj knjižari u centru Zagreba i nakon nekoliko tjedana dobila posao na pola radnog vremena.
Svaki dan bio je borba – Lana bi plakala kad bih odlazila na posao, mama bi me molila da ostanem doma, tata bi šutio i gledao kroz prozor. Ali ja nisam odustajala.
Jednog dana Nikola se pojavio pred vratima.
“Iva… mogu li vidjeti Lanu?”
Pogledala sam ga hladno: “Sada ti je stalo? Gdje si bio kad nam je bilo najteže?”
Sagnuo je glavu: “Znam da sam pogriješio. Mama me izbacila iz kuće jer sam rekao da želim viđati Lanu. Sad živim kod prijatelja u Dubravi. Želim biti uz vas… ako mi dopustiš.”
Nisam znala što da kažem. Srce mi je govorilo jedno, razum drugo.
“Lana te treba kao oca, ali ja više ne mogu vjerovati riječima – samo djelima,” rekla sam tiho.
Nikola je dolazio redovito viđati Lanu, donosio joj igračke i pokušavao popraviti ono što je uništio. Ali povjerenje se teško vraća.
Prošla je godina dana otkako sam ostavljena pred oltarom. Naučila sam živjeti sama sa svojim strahovima i nadama. Lana raste okružena ljubavlju – mojom, tatinom i Zoranovom.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam više borila za nas? Ili sam napokon shvatila da prava ljubav znači boriti se najprije za sebe?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste oprostili Nikoli ili nastavili dalje sami?