Osamnaest godina kave i tišine: Istina koju sam saznala kad je nestao gospodin Franjo
“Jel’ opet crna bez šećera, gospodine Franjo?” pitala sam ga, kao i svakog jutra zadnjih osamnaest godina. On bi samo klimnuo glavom, pogledao kroz prozor naše male kafane na Baščaršiji i povukao prvi gutljaj, kao da mu je to jedina veza sa svijetom. Nikad nije pričao puno, a kad bi progovorio, to bi bilo nešto kratko, nerijetko grubo: “Nema danas novina?” ili “Previše buke, Amra.”
Svi su ga znali kao mrzovoljnog starca. Djeca iz komšiluka su ga zadirkivala, a žene iz susjedstva šaputale su da je nekad bio važan čovjek, ali da je sve izgubio u ratu. Ja sam ga samo gledala kao još jednog gosta, sve dok jednog jutra nije došao. Satima sam gledala prema vratima, ali nije se pojavio. Prvi put u osamnaest godina, stol do prozora ostao je prazan.
“Amra, gdje ti je onaj tvoj Franjo?” pitala me Sabina dok je brisala stolove.
“Ne znam… Možda je bolestan?” odgovorila sam, ali u meni se javio nemir. Taj čovjek je bio poput sata – uvijek točan, uvijek isti redoslijed pokreta. Sljedeći dan opet ga nije bilo. Ni treći. Počela sam osjećati prazninu koju nisam očekivala.
Nakon tjedan dana odlučila sam otići do njegove zgrade. Zgrada iz socijalizma, sivo i hladno stubište, miris vlage i starog namještaja. Pokucala sam na vrata stana 14. Nitko nije otvorio. Pitala sam susjedu, staru Nadu.
“Franjo? Otišao je prije par dana s nekim ljudima iz općine. Kažu da više ne može sam. Nema nikoga svog, jadnik…”
Vratila sam se u kafanu s težinom na srcu. Nisam mogla prestati misliti na njega. Sjećanja su mi navirala – kako je uvijek ostavljao napojnicu od dvije marke, kako je jednom donio bombon za moju kćerku Lejlu kad je imala vodene kozice. Sjetila sam se i kako je jednom plakao u tišini, misleći da ga nitko ne vidi.
Te noći nisam mogla spavati. Pitala sam se: tko je zapravo bio Franjo? Zašto nikad nije pričao o sebi? Zašto smo svi tako lako prihvatili njegovu šutnju kao znak grubosti?
Sljedećih dana raspitivala sam se kod poznanika iz općine. Na kraju sam saznala da su ga smjestili u dom za starije na Ilidži. Otišla sam tamo s osjećajem krivnje i nelagode. Kad su me pustili u njegovu sobu, ležao je na krevetu, blijed i mršav.
“Franjo… ja sam Amra iz kafane…”
Pogledao me zbunjeno, ali onda mu se lice razvedrilo.
“Amra… crna bez šećera…”
Sjele smo jedno pored drugog. Prvi put u životu pričali smo više od dvije rečenice.
“Znate… svi su uvijek govorili da ste mrzovoljni. Da ste izgubili sve u ratu…”
Franjo je šutio dugo, a onda tiho rekao:
“Izgubio sam sina. On je imao deset godina kad su granate pale na našu ulicu. Žena mi nije preživjela zimu ’93. Onda su svi otišli ili poginuli. Ostao sam ja i ova tišina koja me pojede svaki dan.”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Nikad nisam pitala ništa o njemu, a on je godinama sjedio ispred mene noseći tu bol.
“Zašto mi to niste nikad rekli?”
Franjo se nasmiješio prvi put otkad ga znam.
“Nisi ni pitala. Nitko ne pita takve stvari. Svi misle da znaju sve o svakome… a niko ne zna ništa.”
Nakon tog susreta počela sam drugačije gledati ljude oko sebe – Sabinu koja stalno kasni jer kod kuće brine o bolesnoj majci, Mirzu koji svako jutro dolazi po burek jer nema kome kuhati kod kuće, pa čak i one goste koji mi idu na živce svojim zahtjevima.
Franjo je preminuo mjesec dana kasnije. Na njegovoj sahrani bilo nas je samo troje: ja, Nada i jedan čovjek iz doma. Stajala sam nad njegovim grobom i osjećala težinu svih tih godina tišine između nas.
Kad sam se vratila u kafanu, stavila sam šalicu crne kave bez šećera na njegov stol do prozora. Gledala sam kroz prozor i pitala se: Koliko još ljudi sjedi oko mene sa svojim neispričanim pričama? Koliko puta sudimo drugima ne znajući ništa o njihovoj boli?
Možda bismo svi trebali češće pitati: “Kako ste zaista?” Možda bi tada manje ljudi umiralo u tišini.