Oporuka na Noćnom Stoliću: Kako Oprostiti Majci Koja Me Zaboravila?
“Zašto, mama? Zašto si to napravila?” drhtala sam dok sam stajala pored njenog kreveta, stisnutih šaka, gledajući u žutu, izgužvanu oporuku na noćnom stoliću. U sobi je mirisalo na lavandu i stare knjige, ali meni je sve mirisalo na izdaju. Moja sestra Ivana je sjedila na rubu kreveta, spuštene glave, izbjegavajući moj pogled.
“Ne znam, Lejla… Nisam imala pojma,” prošaptala je. Njen glas je bio tanak, kao da će svakog trena nestati. “Možda je mama imala razlog.”
“Koji razlog?” viknula sam, glasom koji nisam prepoznala. “Cijeli život smo bile iste za nju! Nikad nije pravila razliku!”
Ali razlika je sada bila jasna kao dan. U oporuci je pisalo: “Sve što imam ostavljam svojoj kćerki Ivani.” Ni riječi o meni. Ni objašnjenja, ni oproštaja, ni traga ljubavi koju sam mislila da imamo.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon svoje stare sobe, pokušavajući pronaći smisao u svemu. Sjećanja su navirala: kako me mama tješila kad sam pala s bicikla, kako smo zajedno kuhale sarmu za Bajram, kako je plakala kad sam otišla studirati u Zagreb. Zar je sve to bilo laž?
Sljedećih dana kuća je bila puna ljudi – rodbina iz Sarajeva, susjedi iz Travnika, svi su dolazili izraziti saučešće. Svi su pričali o tome kakva je mama bila dobra žena, kako je uvijek pomagala drugima. Nitko nije znao za oporuku osim mene i Ivane.
Jedne večeri, dok su svi već otišli, sjela sam s Ivanom u kuhinji. Kuhala je kafu i gledala kroz prozor u tamu.
“Lejla,” rekla je tiho, “znam da ti je teško. I meni je. Ali možda postoji nešto što ne znamo.”
“Šta ne znamo? Da me mama zapravo nikad nije voljela?”
Ivana se okrenula prema meni, oči su joj bile crvene od plača. “Ne govori tako. Znaš da to nije istina.”
Ali ja nisam znala ništa više. Svaki put kad bih pogledala u oporuku, osjećala sam se kao strankinja u vlastitoj porodici.
Nakon sahrane, počeli su dolaziti advokati. Ivana je pokušavala biti pravedna – nudila mi je pola svega, ali ja nisam mogla prihvatiti. Nije se radilo o novcu ili kući; radilo se o tome što sam bila izbrisana iz majčinog života jednim potezom pera.
Jednog dana došla sam do stare komode u hodniku i pronašla kutiju s pismima. Među njima bilo je i pismo adresirano meni, ali nikad poslano. Drhtavim rukama otvorila sam ga.
“Draga Lejla,
Ako ikada pročitaš ovo pismo, znaj da te volim više od svega. Znam da si uvijek bila snažna i samostalna, i možda sam zato napravila grešku što sam sve ostavila Ivani – ona je uvijek trebala više sigurnosti. Ti si uvijek znala pronaći svoj put. Oprosti mi ako te povrijedim ovim izborom. Volim te zauvijek.
Tvoja mama.”
Suze su mi kapale po papiru. Osjećala sam bijes i tugu istovremeno. Zar je moguće da je mama mislila da će me ovako zaštititi? Da će mi njena ljubav biti dovoljna bez materijalnog dokaza?
Sljedećih mjeseci Ivana i ja smo se udaljile. Svaki razgovor završavao bi šutnjom ili svađom. Tata je pokušavao posredovati, ali ni on nije znao šta reći.
Jednog dana Ivana me nazvala: “Lejla, hajde da popijemo kafu kod mene.”
Došla sam nevoljko. Sjela sam za stol dok je ona nervozno miješala šećer u fildžanu.
“Znaš,” rekla je napokon, “sve ovo mi ništa ne znači bez tebe. Možda bismo trebale zajedno odlučiti šta ćemo s kućom.”
Pogledala sam je i prvi put vidjela koliko joj je teško. Nije ona tražila ovo nasljedstvo; nije ona pisala oporuku.
“Ne znam mogu li ti oprostiti,” rekla sam iskreno. “Ne znam mogu li oprostiti ni mami.”
Ivana je klimnula glavom. “Možda ne moraš odmah. Ali hajde da pokušamo zajedno.”
Tako smo počele – polako, nespretno, ali zajedno – čistiti maminu sobu, dijeliti uspomene i bol. Svaka fotografija, svaka stara haljina bila je podsjetnik na ono što smo izgubile.
Danas još uvijek ne znam mogu li oprostiti mami što me izostavila iz oporuke. Ali znam da ne želim izgubiti sestru zbog toga.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti onima koje najviše volimo kad nas najviše povrijede? Da li ste vi ikada morali oprostiti roditelju nešto što vam se činilo neoprostivim?