Oporuka koja mi je slomila srce: Priča o izgubljenoj obitelji

“Ne možeš mi to napraviti, Ivane!” povikala sam, držeći u ruci zgužvani papir na kojem je stajala njegova oporuka. Glas mi je drhtao, a suze su mi klizile niz lice. U dnevnoj sobi, gdje smo nekad zajedno pili kavu i smijali se, sada je odzvanjala samo tišina i odjek mojih slomljenih riječi. Ivan je ležao u bolnici posljednjih tjedana, a ja sam vjerovala da ćemo, kad sve prođe, opet biti ona stara obitelj. Ali on je otišao, a sa sobom odnio i sve što smo gradili.

Nisam mogla vjerovati kad mi je odvjetnik pročitao oporuku: “Cijeli svoj udio u firmi i štednju ostavljam Jeleni Kovačević.” Jelena Kovačević? Nikad nisam čula za tu ženu. Moja kćer Ana sjedila je pored mene, blijeda kao krpa, stisnutih usana. “Mama, tko je ta žena?” šaptala je, ali ni sama nisam imala odgovor.

Prvih dana nakon Ivanove smrti hodala sam po stanu kao sjena. Ljudi su dolazili, donosili kolače i izraze sućuti, ali nitko nije znao što se zapravo događa. Susjeda Ružica me jednom povukla za rukav: “Maro, ako ti što treba, samo reci. Znam da nije lako.” Samo sam kimnula glavom, ne znajući kako objasniti da mi treba nešto što nitko ne može dati – istina.

Noći su bile najgore. Ležala bih budna, zureći u strop, pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li bila loša supruga? Jesam li previše vremena provodila na poslu u školi? Jesam li propustila vidjeti znakove? Ana je pokušavala biti jaka zbog mene, ali znala sam da i nju boli. Jedne večeri sjela je na moj krevet i tiho rekla: “Mama, moramo saznati tko je ona. Ne možemo samo tako pustiti da nam uzme sve.”

Sljedećih dana počela sam istraživati. Prvo sam otišla do Ivanove firme. Njegov partner, Stjepan, izbjegavao me pogledati u oči. “Maro, žao mi je… Nisam znao da će to napraviti. Jelena je bila njegova tajnica zadnjih pet godina. Bila mu je odana…” Glas mu je utihnuo kad je vidio moj izraz lica.

Tajnica? Pet godina? Osjećala sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sjetila sam se svih onih večeri kad bi Ivan kasnio s posla, govorio da ima sastanke ili da mora završiti neki važan projekt. Sada su svi ti izgovori dobili novo značenje.

Ana i ja smo pronašle Jeleninu adresu u poslovnom imeniku. Stanovala je u malom stanu na drugom kraju grada. Srce mi je tuklo kao ludo dok smo kucale na vrata. Otvorila nam je žena mojih godina, uredno odjevena, s blagim osmijehom na licu koji je nestao čim nas je prepoznala.

“Vi ste… Marija?” pitala je tiho.

“Jesam. Došle smo razgovarati o Ivanu,” rekla sam držeći Anu za ruku.

Jelena nas je pustila unutra. Stan je bio skroman, ali uredan. Sjeli smo za mali kuhinjski stol.

“Nisam htjela da ovako saznate,” počela je Jelena. “Ivan i ja… Bili smo bliski posljednjih godina. Pomagala sam mu kad mu je bilo teško. Znam da vam ovo ništa ne znači, ali on vas nikad nije prestao voljeti. Samo… bio je izgubljen.”

Nisam mogla vjerovati što čujem. “Ako nas nije prestao voljeti, zašto nam nije ostavio ništa? Zašto ste vi dobili sve?”

Jelena je slegnula ramenima, oči su joj bile pune suza. “Rekao mi je da želi da budem sigurna ako mu se nešto dogodi. Bojao se za mene… Nisam ga nagovarala na to, kunem se.” Ana je ustala i pobjegla iz stana prije nego što sam stigla reagirati.

Dani su prolazili u magli. Ljudi su počeli šaptati po kvartu – svi su znali za oporuku prije mene. Neki su me žalili, drugi su likovali. Moja sestra Lidija dolazila je svaki dan i pokušavala me nagovoriti da tužim Jelenu.

“Ne možeš joj samo tako prepustiti sve! To nije pošteno!” vikala bi dok bi kuhala kavu u mojoj kuhinji.

Ali ja nisam imala snage za borbu. Osjećala sam se izdano od čovjeka kojeg sam voljela cijeli život.

Jedne večeri Ana se vratila kući kasno, uplakana. Sjela je kraj mene i rekla: “Mama, ne mogu više ovako. Moramo nešto poduzeti! Tata nas nije smio ovako ostaviti!”

Te noći odlučila sam – borit ću se za nas. Unajmila sam odvjetnicu Mirelu iz Zagreba koja mi je objasnila da imam pravo tražiti nužni dio imovine po zakonu.

“Neće biti lako,” rekla mi je Mirela dok smo sjedile u njenom uredu punom fascikala i papira. “Ali imate pravo na svoj dio, bez obzira na oporuku.”

Počela je pravna bitka koja je trajala mjesecima. Jelena se branila, tvrdila da joj Ivan sve ostavio iz ljubavi i zahvalnosti. Ja sam iznosila dokaze o našem zajedničkom životu, o svemu što smo prošli zajedno – od prvog zajedničkog stana u Donjem gradu do ljetovanja na Jadranu s Anom.

Slučaj je podijelio obitelj i prijatelje. Neki su stali uz mene, drugi su tvrdili da trebam pustiti prošlost i krenuti dalje. Najteže mi je bilo kad me brat Zoran nazvao i rekao: “Maro, možda bi trebala oprostiti Ivanu… Nije više ni važno tko ima novac kad njega nema.” Ali meni nije bilo svejedno – radilo se o dostojanstvu, o pravdi za mene i Anu.

Na kraju sudske bitke dobila sam nužni dio imovine – dovoljno da Ana i ja možemo nastaviti živjeti bez straha od siromaštva. Ali ništa nije moglo vratiti povjerenje koje sam izgubila ili izliječiti ranu izdaje.

Danas sjedim sama u našem starom stanu i gledam kroz prozor kako kiša pada po praznom dvorištu. Ana studira u Zagrebu i dolazi kući vikendom. Ponekad se pitam – jesam li trebala oprostiti Ivanu? Jesam li trebala pustiti Jelenu da zadrži sve? Ili sam ipak morala boriti se za sebe?

Možete li vi oprostiti takvu izdaju? Što biste vi učinili na mom mjestu?