Opasna Istina: Testament koji je Raskolio Moju Porodicu
“Ne možeš mi to uraditi, mama!” vrištao sam u sebi dok sam drhtavim rukama držao požutjeli papir. U dnevnoj sobi, gdje su još mirisale njene ruže, Ivan je sjedio za stolom, hladan kao led. “Dario, tako je odlučila. Nema smisla praviti scenu,” rekao je tiho, ali odlučno. Njegov glas me presjekao dublje nego što bi to mogao bilo koji nož.
Majka je umrla prije sedam dana. Sahrana je bila skromna, ali puna ljudi iz sela. Svi su šaptali o tome kako smo nas dvojica uvijek bili različiti: Ivan, uzoran, miran, uvijek uz nju; ja, buntovnik, onaj koji je otišao u Zagreb i rijetko se vraćao. Ali nisam očekivao ovo. Nisam očekivao da će sve – kuća, zemlja, šuma iza kuće – pripasti samo njemu.
“Znaš da sam ja sve ovo održavao dok si ti bio po kafanama i gradovima,” nastavio je Ivan, gledajući me ravno u oči. Osjetio sam kako mi se krv penje u lice. “Nije istina! Dolazio sam kad god sam mogao! Samo… nisam mogao ostati ovdje. Znaš zašto!”
Ivan je slegnuo ramenima. “Možda si trebao više ostajati. Možda bi onda mama drugačije odlučila.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Sjećanja su navirala: ona noć kad sam prvi put pobjegao iz kuće jer nisam mogao podnijeti svađu roditelja; dan kad sam majci rekao da ne želim ostati na selu; trenutak kad mi je otac umro na rukama, a ja bio premlad da išta promijenim.
“Nije fer,” prošaptao sam. “Nisam manje njen sin od tebe.”
Ivan je šutio. U tom trenutku, vrata su se otvorila i ušla je teta Ljubica, majčina sestra. “Šta se dešava? Opet se svađate? Nije vam ovo trebalo odmah nakon sahrane!”
Pogledao sam je očima punim suza. “Teta, znaš li ti zašto je mama sve ostavila Ivanu?”
Ljubica je zastala, pogleda spuštenog na pod. “Dario… možda je vrijeme da saznaš nešto što ti nikad nismo rekli.”
Ivan se trznuo: “Ljubice, nemoj sada…”
“Ne! Dosta mi je tajni!” viknuo sam.
Teta Ljubica je sjela do mene i uzela me za ruku. “Tvoja majka… nije mogla preboljeti što si otišao. Bojala se da ćeš sve prodati ako ti ostavi kuću. Znam da zvuči okrutno, ali ona je vjerovala da Ivan neće nikad napustiti ovo mjesto.”
Osjetio sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Znači, nikad mi nije oprostila? Sve ove godine…”
Ivan je ustao i nervozno počeo hodati po sobi. “Dario, nije to tako crno-bijelo. Mama te voljela, ali… bila je povrijeđena. I ja sam bio ljut na tebe godinama, ali sada… sada vidim da smo svi pogriješili.”
Tišina se spustila na nas troje kao težak pokrivač. Sjetio sam se posljednjeg razgovora s majkom, kad mi je rekla: “Sine, nisi ti loš čovjek, samo si drugačiji od Ivana.” Nisam tada shvatio koliko joj je to bilo važno.
“Šta sad?” pitao sam tiho.
Ivan je zastao ispred mene. “Ne znam. Ali ne želim da izgubim brata zbog zemlje ili kuće. Ako želiš, možemo sve podijeliti. Ili prodati pa podijeliti novac. Samo… hajde da ne budemo kao naši roditelji – da ne razgovaramo godinama zbog ponosa.”
Osjetio sam kako mi srce popušta pod teretom bola i olakšanja istovremeno. Pogledao sam Ivana i prvi put nakon dugo vremena vidio u njemu brata, a ne protivnika.
“Možda smo obojica pogriješili,” rekao sam tiho.
Teta Ljubica se nasmiješila kroz suze: “Vaša majka bi bila ponosna na vas sada.”
Te noći nisam mogao spavati. Gledao sam kroz prozor u tamu iznad šume i pitao se: Da li porodica uvijek mora biti izvor bola? Ili možemo naučiti praštati jedni drugima prije nego što bude kasno?
Šta vi mislite – koliko daleko treba ići zbog porodične časti i nasljedstva? Da li ste vi ikada morali birati između porodice i vlastite sreće?