Opasina naslijeđa: Testament koji je razbio moju obitelj
“Ne možeš to ozbiljno, mama!” viknula sam, držeći u ruci onaj prokleti papir. Testament. Službeni, ovjeren kod javnog bilježnika u Mostaru. Sve, ali baš sve – stan u Zagrebu, vikendicu na Plitvicama, čak i bakin zlatni lančić – ostavlja mojoj sestri, Ivani. Ja, Ana, njezina starija kći, nisam dobila ništa osim hladne rečenice: “Za Anu – moja ljubav i sjećanje.”
U tom trenutku nisam znala što me više boli: nepravda ili osjećaj da sam cijeli život bila slijepa za istinu. Ivana je stajala pored mene, blijeda kao zid, šutjela je i gledala u pod. Mama je sjedila za kuhinjskim stolom, ruke su joj drhtale dok je vrtjela šalicu kave. “Ana, molim te… nije to tako kako misliš,” prošaptala je.
“Kako nije?!” glas mi je pucao. “Cijeli život sam ti pomagala, pazila na tebe kad si bila bolesna, žrtvovala sam se da Ivana može studirati u Sarajevu! A sad… sad ništa?”
Tata je šutio. On se uvijek povlačio kad bi stvari postale neugodne. Sjećam se kako je znao reći: “Žene će to riješiti među sobom.” Ali ovo nije bila obična svađa oko raspodjele kolača ili tko će prati suđe. Ovo je bio kraj svega što sam vjerovala o svojoj obitelji.
Noćima nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale mamine riječi: “Nije to tako kako misliš.” Što to znači? Je li moguće da postoji nešto što ne znam? Počela sam kopati po starim albumima, pismima, čak i po ladicama koje su uvijek bile zaključane.
Jedne večeri, dok je kiša lupala po prozoru našeg stana u Novom Zagrebu, Ivana mi je tiho pokucala na vrata sobe. Sjela je na rub kreveta i dugo šutjela.
“Ana… nisam znala za testament. Kunem ti se. Mama mi nikad nije rekla.”
“Ali zašto onda? Zašto baš ti?”
Ivana je uzdahnula. “Možda zato što sam ja uvijek bila slabija. Ti si bila jaka, Ana. Ti si uvijek znala što hoćeš. Ja… ja sam uvijek trebala pomoć. Možda mama misli da ćeš se ti snaći bez njezine imovine.”
Osjetila sam kako mi srce puca još jednom. Je li moguće da me mama voli manje jer misli da sam jača? Ili me voli više jer vjeruje u mene? Ili me jednostavno ne voli dovoljno?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mama je pokušavala razgovarati sa mnom, ali ja sam joj okretala leđa. Tata je nestajao na posao i vraćao se kasno navečer. Ivana se povukla u sebe.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, mama je prišla i tiho rekla: “Ana, moram ti nešto reći. Znam da si ljuta, ali molim te – saslušaj me.”
Sjele smo za stol. Gledala me ravno u oči.
“Kad si se rodila, tvoj otac i ja smo bili mladi i siromašni. Sve što smo imali dali smo tebi – ljubav, pažnju, vrijeme. Kad se rodila Ivana, ja sam već bila bolesna. Nisam joj mogla dati ono što sam tebi dala. Zato sam pokušala nadoknaditi materijalnim stvarima… Možda sam pogriješila.”
Nisam znala što reći. Suze su mi navirale na oči.
“Ali mama… zar ne vidiš da si nas time samo još više udaljila? Ja bih sve dala da imam tvoju pažnju kao nekad… Ne treba mi stan ni vikendica!”
Mama je zaplakala prvi put nakon mnogo godina.
Tada se tata umiješao: “Dosta više! Ova obitelj će se raspasti ako nastavimo ovako! Ana, Ivana – vi ste sestre! Nema tog novca ni stana koji vrijedi više od vas dvije!”
Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Pogledala sam Ivanu – i ona mene.
Nakon nekoliko tjedana razgovora i suza odlučile smo: podijelit ćemo sve što imamo, bez obzira na testament. Ivana je predložila da stan prodamo i novac podijelimo, a vikendicu ćemo koristiti zajedno s našim obiteljima kad ih budemo imale.
Mama je pristala promijeniti testament.
Ali ožiljci su ostali. Povjerenje nije lako vratiti.
Danas često razmišljam: koliko nas obiteljske tajne i neizgovorene riječi mogu uništiti? Je li vrijedilo riskirati ljubav zbog imovine? I hoćemo li ikada opet biti ona stara obitelj?
Možda vi imate odgovor na to pitanje? Kako biste vi reagirali da ste bili na mom mjestu?