Ona koja rodi sina, ostaje – priča koja je rastrgala moju obitelj

„Ako ne rodiš sina, bolje ti je da se spakiraš i odeš iz naše kuće!” riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila na rubu kreveta, stežući test za trudnoću u ruci. Damirova majka, gospođa Ljubica, nikad me nije prihvatila, ali sada je bila jasna kao nikada prije. Damir je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećala kako mi se svijet ruši. U tom trenutku nisam znala što je gore – njezino hladno lice ili njegova tišina.

Sve je počelo prije dvije godine, kad sam se udala za Damira. Bila sam sretna, zaljubljena, puna nade. On je bio moj oslonac, moj najbolji prijatelj. Preselili smo se u njegovu obiteljsku kuću u predgrađu Sarajeva, gdje su nas dočekali njegova majka i mlađa sestra Mirela. Prvih nekoliko mjeseci trudila sam se biti najbolja snaha – kuhala sam, čistila, radila sve što je trebalo. Ali Ljubica je uvijek nalazila zamjerke. „Nije ti supa dovoljno slana, Jasmina”, „Zašto nisi još trudna?”, „Damir je uvijek volio da mu se košulje peglaju na određeni način.”

Kad sam napokon ostala trudna, pomislila sam da će se sve promijeniti. Damir je bio sretan, barem sam tako mislila. Prvih nekoliko tjedana bio je pažljiv, donosio mi čaj, pitao kako se osjećam. Ali onda je počeo kasniti s posla, sve češće izlaziti s prijateljima, a ja sam ostajala sama s Ljubicom i njezinim prigovorima. Jedne večeri, dok sam čekala Damira da se vrati, Mirela je sjela kraj mene i tiho rekla: „Jasmina, mama je rekla da ako ne rodiš sina, nećeš više biti dobrodošla ovdje.” Pogledala sam je u nevjerici, ali ona je samo slegnula ramenima. „Tako je uvijek bilo u našoj obitelji.”

Nisam mogla vjerovati da živim u 21. stoljeću i da se moj život svodi na to hoću li roditi sina ili ne. No, najgore je tek dolazilo. Jednog dana, dok sam spremala Damirovu odjeću, pronašla sam poruke na njegovom mobitelu. Poruke od druge žene. Srce mi je stalo. „Nedostaješ mi”, „Jedva čekam da te vidim opet.” Nisam mogla disati. Kad je došao kući, suočila sam ga. „Damire, tko je ona?” Pogledao me, lice mu je bilo blijedo. „Nije to ništa, Jasmina. Samo prijateljica s posla.” Nisam mu vjerovala, ali nisam imala snage za svađu. Bila sam trudna, sama, i osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu.

Sljedećih tjedana, Ljubica je postajala sve hladnija. „Znaš, Jasmina, u ovoj kući žene su uvijek rađale sinove. Ako rodiš kćer, bolje ti je da ideš svojoj majci.” Nisam imala kamo otići. Moji roditelji su umrli u ratu, ostala sam sama na svijetu. Damir je bio moj jedini oslonac, ali sada sam shvatila da ni njega zapravo nemam.

Jedne noći, nakon još jedne svađe, spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Amre. Plakala sam cijelu noć. „Ne mogu više, Amra. Ne mogu živjeti u kući gdje me mrze, gdje moj muž ima drugu, gdje vrijedim samo ako rodim sina.” Amra me zagrlila. „Jasmina, moraš misliti na sebe i bebu. Nisi ti kriva što su oni takvi.”

Prošli su mjeseci. Damir me nije zvao. Ljubica je poslala poruku: „Nadam se da ćeš roditi kćer, pa da te više nikad ne vidimo.” Srce mi se slamalo, ali trudila sam se biti jaka zbog djeteta. Amra mi je pomagala, išla sam na preglede sama, radila od kuće koliko sam mogla. Kad sam rodila, bila sam sama u bolnici. Bila je to djevojčica. Nazvala sam je Lejla, po mojoj pokojnoj majci. Kad sam je prvi put primila u naručje, znala sam da ću za nju biti sve što meni nitko nije bio.

Sedam mjeseci kasnije, jednog jutra, zazvonio je telefon. Bila je to Mirela. Plakala je. „Jasmina, moraš doći. Dogodilo se nešto strašno.” Srce mi je lupalo dok sam žurila prema njihovoj kući. Kad sam stigla, Damir je sjedio za stolom, lice mu je bilo izmučeno. Ljubica je šutjela, gledala kroz prozor. Mirela mi je tiho rekla: „Damir je saznao da ga je ta žena s kojom je bio prevarila. Nije ni trudna, lagala mu je. Sad želi da se vratiš.”

Gledala sam Damira, a on je prvi put nakon dugo vremena podigao pogled prema meni. „Jasmina, pogriješio sam. Molim te, vrati se. Lejla je moja kćer, želim biti otac.” Osjetila sam bijes, tugu, ali i olakšanje. „A što ako sam rodila sina? Bi li tada sve bilo drugačije?” upitala sam ga tiho. Ljubica je napokon progovorila: „Jasmina, pogriješila sam. Samo sam htjela unuka, ali sada vidim da sam izgubila i sina i unuku.”

Nisam znala što da kažem. Gledala sam Lejlu, njene velike smeđe oči, i znala sam da ne mogu dopustiti da odrasta u kući gdje se ljubav mjeri spolom djeteta. „Ne vraćam se zbog vas. Ako se ikad vratim, to će biti zbog Lejle. I samo ako budete spremni prihvatiti nas obje, bez uvjeta.”

Damir je plakao. Ljubica je šutjela. Mirela me zagrlila. Otišla sam kući s Lejlom, osjećajući se prvi put slobodno. Ne znam što će biti sutra, ali znam da više nikad neću pristati na manje od onoga što zaslužujem.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja, bojeći se biti ono što jesmo? Koliko nas još mora otići da bi pronašlo sebe?