Oduzeli su mi unuka – Ispovijest jedne bake iz Zagreba

„Mama, ne mogu više, molim te, dođi!” – glas moje kćerke Ivane tresao se kroz slušalicu, a ja sam u pidžami, bez razmišljanja, navukla kaput i izjurila iz stana. Bio je prosinac, snijeg je škripao pod nogama dok sam trčala prema tramvajskoj stanici u Dubravi. Ivana je bila sama s Leonom, tada još bebom, a muž joj je otišao raditi u Njemačku. Kad sam stigla, našla sam je na podu, uplakanu, s djetetom u naručju. “Ne znam što da radim više, mama, bojim se da ću poludjeti!”

Tada sam, bez razmišljanja, uzela Leona u naručje i rekla: “Ivana, idi spavaj, ja ću ga čuvati.” Te noći, dok sam ga ljuljala, osjetila sam kako mi srce puca i raste istovremeno. Unuk mi je mirno disao na ramenu, a ja sam mu šaptala pjesmice koje sam nekad pjevala Ivani. Nisam znala da će ta noć promijeniti sve.

Sljedećih nekoliko godina, Ivana je sve rjeđe bila kod kuće. Prvo je završavala fakultet, onda je dobila posao u jednoj velikoj banci u centru Zagreba. “Mama, znaš da moram raditi, ne mogu drugačije. Samo ti možeš paziti na Leona, ti si najbolja baka na svijetu,” govorila bi mi dok je žurila na tramvaj. Leon je rastao uz mene – ja sam ga vodila u vrtić, na igralište, liječniku kad bi se razbolio. Postala sam mu sve: baka, majka, prijateljica. Ponekad bih ga gledala kako spava i pitala se gdje je nestala moja kćerka, ona djevojčica koju sam nekad vodila za ruku na Jarun.

Godine su prolazile, a Ivana je napredovala na poslu. Rijetko je dolazila kući prije osam navečer. Vikendom bi često bila preumorna za igru s Leonom. “Mama, stvarno se trudim, ali ne mogu sve stići!” vikala bi na mene kad bih joj spomenula da Leon pita za nju. “Ti ga razmaziš, stalno ga držiš u naručju, zato i ne želi spavati sam!”

Jednog dana, kad je Leon imao šest godina, Ivana je došla kući ranije nego inače. Sjela je za stol, gledala me ravno u oči i rekla: “Mama, mislim da je vrijeme da Leon bude više sa mnom. Osjećam kao da mi ga oduzimaš.” Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. “Ivana, ja sam samo htjela pomoći! Ti si me molila da ga čuvam!”

“Znam, ali sad imam osjećaj da on više voli tebe nego mene. Kad ga pitam nešto, uvijek kaže: ‘Baka mi je rekla…’ ili ‘Baka mi je pokazala…’ Osjećam se kao strankinja u vlastitoj kući!”

Taj razgovor bio je početak kraja. Ivana je počela sve više inzistirati da Leon bude s njom, iako je često bila nervozna i nestrpljiva. Leon je plakao, tražio mene, a ja sam pokušavala biti nevidljiva. “Bako, mogu li spavati kod tebe? Mama viče na mene…” šaptao bi mi navečer. Srce mi se kidalo, ali nisam znala što je ispravno.

Jedne večeri, nakon što je Ivana opet vikala na Leona jer nije htio jesti povrće, prišla mi je u kuhinji. “Mama, mislim da si mi uzela dijete. Ne znam više tko sam ja njemu. Sve sam žrtvovala za karijeru, a sad nemam ni sina ni sebe.” Suze su joj tekle niz lice, a ja sam je zagrlila, ali ona se trzala, kao da joj moj dodir smeta.

Počeli smo se udaljavati. Ivana je postala hladna, a ja sam se povukla. Leon je bio zbunjen, često bi me pitao: “Zašto se mama ljuti na tebe? Jesam li ja kriv?” Nisam znala što da mu kažem. Počela sam sumnjati u sve što sam radila. Jesam li stvarno pogriješila što sam ga toliko voljela? Jesam li trebala pustiti Ivanu da se sama snalazi, iako je bila na rubu sloma?

Jednog dana, Ivana mi je rekla da je odlučila preseliti s Leonom u Osijek, gdje je dobila novi posao. “Mama, trebam novi početak. Oprosti, ali mislim da je najbolje da se malo udaljimo.” Osjetila sam kako mi se srce raspada. Leon je plakao, grlio me i molio da pođe sa mnom. “Bako, ne idi!”

Ostala sam sama u stanu, okružena igračkama i crtežima koje je Leon ostavio. Dani su prolazili u tišini. Ivana mi se rijetko javljala, a kad bi se javila, bila je kratka i hladna. Leon bi mi ponekad poslao poruku: “Bako, volim te. Kad ćeš doći?” Nisam znala što da mu odgovorim. Osjećala sam se kao da sam izgubila sve – i kćerku i unuka.

Ponekad se pitam, dok gledam kroz prozor na prazno dvorište: gdje sam pogriješila? Jesam li trebala biti manje prisutna, manje voljeti, manje pomagati? Ili je ovo cijena koju plaćamo kad pokušavamo spasiti one koje volimo? Može li se ljubav doista pretvoriti u krivnju i udaljenost? Što biste vi učinili na mom mjestu?