„Odlazim, ali dijete je i moje” – Priča jedne bosanske majke o izdaji i novom početku

„Ne mogu više, Amra. Volim drugu ženu. Odlazim.”

Te riječi odzvanjale su mi u glavi kao udarci čekića dok sam stajala nasred naše male kuhinje u Zenici, držeći ruke na stomaku. Nisam još ni stigla reći Adnanu da sam trudna. Umjesto toga, on je meni rekao da odlazi. U tom trenutku, činilo mi se da mi se cijeli svijet srušio pod nogama.

„Kako možeš? Zar ti ništa ne znači ovo što imamo? Zar ti ništa ne znači što… što čekamo dijete?”

Adnan je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. „Znam, Amra. Znam sve. Ali ne mogu više lagati ni tebe ni sebe. Dijete je i moje, ali ja odlazim.”

Nisam plakala pred njim. Nisam mu dala to zadovoljstvo. Samo sam stajala, ukočena, dok je skupljao svoje stvari i izlazio iz stana. Čula sam kako vrata tiho škripnu i zatvore se za njim – kao da su zauvijek zatvorila i jedan dio mene.

Narednih dana nisam izlazila iz kuće. Majka mi je dolazila svaki dan, ali nije donosila utjehu. „Sama si kriva, Amra,” govorila je tiho, ali odlučno. „Nisi smjela toliko vjerovati muškarcu. Sad vidiš kako je to.”

Otac je samo šutio, gledao me ispod obrva dok bi sjedio za stolom i pušio cigaretu za cigaretom. Brat Emir nije ni dolazio. Komšije su šaptale iza leđa, a ja sam osjećala njihove poglede svaki put kad bih otvorila prozor.

Jedne večeri, kad više nisam mogla izdržati tišinu, nazvala sam svoju najbolju prijateljicu Lejlu.

„Lejla, ne znam šta da radim. Svi su protiv mene. Osjećam se kao da sam sama na svijetu.”

Lejla je šutjela nekoliko sekundi, a onda rekla: „Nisi sama, Amra. Imaš mene. I imaš to malo biće u sebi. Zbog njega moraš biti jaka.”

Te riječi su mi dale snagu da ustanem iz kreveta sljedećeg jutra. Počela sam izlaziti vani, šetati pored rijeke Bosne, gledati djecu kako se igraju na igralištu i zamišljati kako će jednog dana i moje dijete trčati tamo.

Ali osuda nije prestajala. U prodavnici me prodavačica Azra gledala ispod oka dok mi je vraćala kusur.

„Sama si? Gdje ti je muž?”

„Otišao je,” odgovorila sam kratko.

„Eh, današnje žene…” promrmljala je Azra.

Svaki put kad bih čula takve komentare, srce bi mi preskočilo od bola i srama. Ali nisam više plakala. Počela sam tražiti posao, iako su mi svi govorili da niko neće zaposliti trudnu ženu bez muža.

Jednog dana sam srela staru učiteljicu iz osnovne škole, gospođu Mariju.

„Amra, čula sam šta se desilo,” rekla je nježno. „Znaš li da si uvijek bila najhrabrija djevojčica u razredu? Ne dozvoli da te ovo slomi.”

Te riječi su mi bile kao melem na ranu. Počela sam vjerovati da možda ipak mogu izdržati.

Kad se približio termin poroda, majka je došla kod mene s koferom u ruci.

„Ne mogu te gledati ovako samu,” rekla je kroz suze. „Možda nisam bila pravedna prema tebi. Ali ti si moja kćerka.”

Zagrlile smo se prvi put nakon mjeseci.

Porod je bio težak. Satima sam ležala u bolnici, sama, držeći se za stomak i moleći Boga da sve prođe dobro. Kad sam konačno čula prvi plač svoje kćeri, sve boli su nestale.

Nazvala sam je Hana.

Kad smo izašle iz bolnice, majka me čekala s toplom supom i čistom posteljinom. Otac je samo klimnuo glavom kad me vidio s Hanom u naručju, ali u njegovim očima sam vidjela suze.

Prvih mjeseci bilo je teško. Noći bez sna, brige oko novca, strah od budućnosti… Ali svaki put kad bi Hana stisnula moju ruku ili se nasmijala u snu, znala sam da vrijedi boriti se.

Adnan se javio tek nakon šest mjeseci.

„Želim vidjeti dijete,” rekao je preko telefona.

„Možeš doći,” odgovorila sam mirno. „Ali znaj da više nemaš moć nada mnom.”

Došao je s poklonima za Hanu i pogledao me kao stranca.

„Nisam znao da će biti ovako teško,” priznao je tiho.

„Nisi znao jer nisi ostao,” rekla sam mu bez ljutnje. „Ali ja jesam.”

Danas Hana ima dvije godine. Radim u lokalnoj knjižari i svako jutro ustajem s osmijehom jer znam da imam za koga živjeti. Ljudi još uvijek šapuću iza leđa, ali mene više nije briga.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi u tišini zbog tuđih osuda? Koliko nas još mora proći kroz pakao da bi pronašlo sebe? Možda će moja priča nekome dati snagu da ne odustane.