Odlazak bez pozdrava: Priča o samoći, izdaji i novom početku

“Ne možeš mi to raditi, Dine!” viknula sam kroz suze, držeći se za rub stola kao da će mi on dati snagu koju više nisam imala. Dino je stajao na pragu naše male garsonjere u Novom Zagrebu, lice mu je bilo hladno, pogled spušten. “Nisam spreman za ovo, Lana. Ne mogu…” promrmljao je, izbjegavajući moj pogled. U tom trenutku, svijet mi se srušio. Nisam znala što boli više – njegova odluka ili način na koji je izgovorio te riječi, kao da govori o nekoj sitnici, a ne o našem djetetu koje nosim.

Nakon što su se vrata zalupila za njim, ostala sam sama. U meni je rasla panika, ali i nešto drugo – osjećaj izdaje koji me gušio. Sjedila sam satima na podu, zureći u prazno, dok su mi kroz glavu prolazile slike: prvi poljubac na Jarunu, smijeh na ljetovanju u Makarskoj, planovi o zajedničkom životu. Sve je nestalo u jednom trenu.

Nisam imala snage odmah nazvati mamu. Znala sam što će reći: “Rekla sam ti da Dino nije za tebe.” Ali kad je sunce već zalazilo, skupila sam hrabrost. “Mama… Dino me ostavio. Trudna sam.” S druge strane linije muk, a onda uzdah. “Lana… dođi kući. Nisi sama.”

Vratila sam se u roditeljski stan u Sarajevskoj ulici. Tata me nije mogao ni pogledati prvih dana. Samo bi tiho izašao iz sobe kad bih ušla. Mama je pokušavala biti jaka zbog mene, ali noću sam čula kako plače u kuhinji. Brat Filip mi je jedini pružio ruku bez riječi osude – donio bi mi čaj i sjedio sa mnom dok ne zaspim.

U kvartu su brzo saznali što se dogodilo. Susjede su šaptale iza leđa: “Jadna Lana, vidiš ti to…” U trgovini bih osjećala poglede na sebi, kao da sam učinila nešto strašno. Najteže mi je bilo kad sam srela Dinu na tramvajskoj stanici s nekim prijateljima – okrenuo je glavu kao da me ne poznaje.

Mjeseci su prolazili sporo. Trudnoća je napredovala, a ja sam se borila sa strahovima: Kako ću sama odgajati dijete? Hoću li ikada više nekome vjerovati? Noću bih plakala u jastuk, ali danju sam pokušavala biti jaka – zbog sebe i zbog malog života koji raste u meni.

Jednog dana, dok sam čekala red kod ginekologa, prišla mi je starija žena. “Znaš, i mene je muž ostavio kad sam bila trudna s drugim djetetom. Nije lako, ali preživjela sam. Djeca su mi danas sve na svijetu.” Pogledala me s toplinom i prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.

Porod je bio težak. Mama je bila uz mene cijelo vrijeme, držeći me za ruku dok sam vrištala od bolova. Kad su mi stavili malu Leu na prsa, sve brige su nestale na trenutak. Gledala sam to malo lice i znala da moram biti jaka – zbog nje.

Prvi mjeseci s Leom bili su najteži u mom životu. Nesanica, umor, stalni strah da ću nešto pogriješiti. Tata se polako počeo topiti – jednog jutra donio mi je kavu i tiho rekao: “Bit ćeš dobra mama.” To mi je značilo više od svega.

Dino se nije javljao. Nisam ga ni tražila – nisam htjela da Lea raste uz nekoga tko ju je već jednom odbacio. Noću bih razmišljala o svemu što smo prošli i pitala se gdje sam pogriješila. Je li ljubav uvijek ovako krhka? Ili sam samo ja imala lošu sreću?

S vremenom sam pronašla snagu u svakodnevnim sitnicama: Lein osmijeh kad se probudi, miris kave ujutro, razgovori s mamom dok Lea spava. Počela sam raditi od kuće – pisala sam tekstove za jedan portal iz Sarajeva i polako vraćala vjeru u sebe.

Jednog dana Filip me pitao: “Lana, jesi li ikad razmišljala da oprostiš Dini?” Pogledala sam ga i osjetila kako mi srce steže. “Ne znam… Možda jednog dana, ali ne sada. Ne dok još boli.” Filip je kimnuo glavom i zagrlio me.

Danas, godinu dana kasnije, Lea trči po stanu i smije se svom odrazu u ogledalu. Ja sam još uvijek sama, ali više ne osjećam prazninu. Naučila sam da mogu biti dovoljno dobra mama i bez partnera; da ljubav prema djetetu može izliječiti najdublje rane.

Ponekad se pitam – koliko nas ima koje su prošle isto? Koliko žena šuti o svojoj boli jer se boji osude? Možda će netko pročitati moju priču i shvatiti da nije sama.

Možda će netko odgovoriti: Što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li oprostili ili krenuli dalje bez osvrtanja?