Odlazak bez povratka: Priča o majčinstvu, boli i oprostu

“Ne mogu više, mama! Ne mogu!” vrištala sam kroz suze, držeći se za stomak dok su trudovi parali moje tijelo. Moja majka, Jasna, stajala je pored kreveta u rađaoni, lice joj je bilo iskrivljeno od brige i straha. “Ivana, izdrži! Sve će biti dobro, samo diši!” govorila je, ali njezine riječi nisu dopirale do mene. U tom trenutku nisam osjećala ništa osim boli – ne samo fizičke, nego i one druge, dublje, koju sam nosila godinama.

Kad je sve završilo, kad su mi stavili mog sina na prsa, nisam osjetila ono što sam mislila da ću osjetiti. Nije bilo onog čudesnog vala ljubavi o kojem svi pričaju. Samo praznina. Pogledala sam ga – sitne ruke, crna kosa, zatvorene oči – i znala sam da nešto nije u redu sa mnom. “Čestitamo, Ivana! Predivan dječak!” rekla je sestra Mirela s osmijehom. Ja sam samo klimnula glavom.

Tih dana u bolnici svi su me gledali s očekivanjem. Majka mi je donosila juhu i pričala o tome kako će biti kad dođemo kući. Moj muž, Dario, bio je uzbuđen i stalno je govorio kako će naš sin biti nogometaš ili možda doktor. Ali ja… ja sam osjećala samo strah. Strah da neću biti dobra majka. Strah da ću ga povrijediti kao što su mene povrijedili moji roditelji kad sam bila mala.

Jedne noći, dok su svi spavali, ustala sam iz kreveta i otišla do prozora. Gledala sam svjetla grada Sarajeva i pitala se: “Zašto ja? Zašto baš meni ništa ne ide lako?” U glavi su mi se vrtjele riječi moje psihijatrice: “Ivana, depresija nakon poroda je stvarna. Nisi sama.” Ali osjećala sam se najusamljenijom osobom na svijetu.

Sljedećeg jutra, dok sam hranila sina, ušla je sestra Mirela. “Kako ste danas?” pitala je tiho. Pogledala sam je i šapnula: “Ne mogu ga odvesti kući. Nisam spremna.” Njezino lice se promijenilo – nestao je osmijeh, pojavila se zabrinutost. “Ivana, želite li razgovarati s nekim? Možda psihologom?”

Klimnula sam glavom. Satima sam sjedila s psihologinjom Lejlom, pričala o svom djetinjstvu, o tome kako me otac tukao kad bi popio, kako me majka nikad nije zaštitila. O tome kako se bojim da ću ponoviti iste greške. Lejla me slušala bez osuđivanja. “Ivana, važno je da znate da traženje pomoći nije slabost. Ali odluka koju donosite mora biti vaša.” Osjećala sam olakšanje što me netko napokon sluša.

Dario je bio bijesan kad sam mu rekla što osjećam. “Kako možeš to reći? To je naše dijete! Ne možeš ga samo tako ostaviti!” vikao je u bolničkoj sobi dok su suze tekle niz moje lice. Majka je šutjela, gledala u pod. “Ivana, molim te…” prošaptala je.

Ali ja nisam mogla drugačije. Znam da zvuči sebično, ali osjećala sam da ću ga uništiti ako ga odvedem kući. Da će biti bolje bez mene.

Dan kad sam potpisala papire bio je najgori dan u mom životu. Sestra Mirela mi je donijela sina još jednom. Držala sam ga u naručju i šaptala mu: “Oprosti mi, molim te. Volim te, ali ne mogu biti tvoja mama.” Poljubila sam ga po posljednji put i predala ga sestri.

Kad sam izašla iz bolnice, sunce je sijalo kao da se ništa nije dogodilo. Ljudi su prolazili pored mene, smijali se, nosili cvijeće za svoje najmilije. Ja sam hodala kao sjena.

Dani su prolazili u magli. Dario me napustio – nije mogao oprostiti ono što sam učinila. Majka mi više nije dolazila u posjetu; rekla mi je da joj nisam više kćerka. Prijatelji su prestali zvati. Ostala sam sama sa svojim mislima i krivnjom.

Ponekad sanjam svog sina – sanjam da trči prema meni na livadi kraj Une, smije se i zove me mama. Probudim se u suzama i pitam se gdje je sada, tko ga ljubi za laku noć.

Znam da će mnogi reći da sam čudovište. Da nema opravdanja za ono što sam učinila. Ali ja znam samo jedno: bolje je da ima priliku za sretniji život nego da raste uz majku koja ga ne može voljeti kako zaslužuje.

Možda jednog dana pronađe odgovore na svoja pitanja. Možda mi jednog dana oprosti.

A vi? Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti sebi kad znaš da si nekome slomio srce prije nego što je naučio voljeti?