Odlazak bez povratka: Kad majka ostane sama

“Ti si meni strankinja!” Ema je viknula iz sveg glasa, tresući se od bijesa i suza. Stajala sam na vratima dnevne sobe, još uvijek u radnoj uniformi iz trgovine, s vrećicom hljeba i mlijeka u ruci. Srce mi je preskočilo, a ruke su mi zadrhtale. Nije to bio prvi put da smo se posvađale, ali nikad nije bilo ovako. Pogledala sam je – moja djevojčica, moja Ema, ona za koju sam sve žrtvovala otkako nas je Ivan napustio.

Ivan… Njegovo ime još uvijek peče kao svježa rana. Otišao je kad je Ema imala samo tri dana. Rekao je da nije spreman biti otac, da ga guši odgovornost, da ne može više. Ostala sam sama u našem malom stanu u Novom Zagrebu, s bebom koja je plakala noćima i srcem koje se raspadalo na komade. Moja mama, Ružica, dolazila je kad god je mogla iz Samobora, ali nije to bilo isto. “Bit ćeš ti jaka, Natalija,” govorila bi mi dok mi je kuhala supu i tješila me dok sam plakala nad Emom.

Ali niko te ne može pripremiti na to koliko si zapravo sam kad ostaneš samohrana majka. Prijateljice su se polako udaljile – nisu znale šta da kažu ili su imale svoje živote. Komšije su šaputale iza leđa: “Jadna ona, muž joj pobjegao…”. U trgovini gdje radim, šefica Sanja mi je jednom rekla: “Natalija, moraš biti jaka zbog djeteta. Nemaš vremena za slomove.” Kao da nisam to već znala.

Ema je rasla brzo. Bila je pametna, tvrdoglava i osjećajna – sve ono što sam ja nekad bila prije nego što me život slomio. Ponekad bih je gledala kako crta ili piše pjesme i pitala se hoće li jednog dana shvatiti koliko sam se trudila da joj ništa ne fali. Ali djeca osjećaju praznine koje ne znaš popuniti.

Najgore su bile noći kad bi pitala za oca. “Mama, gdje je tata? Zašto ne dolazi? Zašto me ne voli?” Lagala bih joj: “Tata radi daleko, ali voli te.” Nisam imala snage reći joj istinu – da nas je ostavio kao stari kaput na vješalici.

Jednog dana, kad je imala sedam godina, došla je iz škole uplakana. “Svi imaju tate osim mene!” vikala je kroz suze. Sjela sam pored nje na pod i zagrlila je najjače što sam mogla. “Znam, dušo… Ali imaš mene. Ja ću uvijek biti tu.”

Ali nisam uvijek bila tu. Morala sam raditi dvije smjene da platim stanarinu i režije. Vikendom sam čistila stubišta po zgradama u kvartu. Ema bi ostajala sama ili kod susjede Mirele, koja je imala troje svoje djece i uvijek joj davala kolače. Ponekad bih se vraćala kući kasno navečer i nalazila Emu kako spava na kauču s mojim starim džemperom umjesto plišane igračke.

Jedne zime, kad su grijanja poskupjela a plata kasnila, sjedile smo pod dekama i gledale kroz prozor kako pada snijeg. Ema me pitala: “Mama, hoće li tata doći za Božić?” Nisam znala šta da kažem. Samo sam joj obećala da ćemo imati najljepši Božić nas dvije.

Godine su prolazile. Ema je postajala sve zatvorenija. Počela je izbjegavati razgovore sa mnom, zaključavala se u sobu i slušala muziku na slušalicama. Jedne večeri sam joj pokušala prići: “Ema, hajde da pričamo malo…” Okrenula se prema meni s pogledom punim bola: “Ne razumiješ ti mene! Ti si meni strankinja!”

Te riječi su me pogodile jače nego bilo šta što mi je Ivan ikad rekao. Sjedila sam na krevetu te noći i plakala tiho da me ne čuje. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li previše radila? Jesam li bila previše stroga? Jesam li joj trebala reći istinu o njenom ocu?

Sutradan sam nazvala mamu: “Ne znam više šta da radim s Emom… Odbija me, mrzi me…” Mama je šutjela neko vrijeme pa rekla: “Dijete moje, ona pati isto kao ti. Samo ne zna kako to pokazati.” Zatvorila sam oči i pokušala zamisliti kako bi bilo da imam nekog svog kome mogu sve reći – muža koji bi me zagrlio i rekao da će sve biti u redu.

Ali nisam imala nikog osim sebe i svoje kćeri.

Nekoliko dana kasnije skupila sam hrabrost i sjela pored Eme dok je crtala u svojoj bilježnici. “Znaš, Ema… Znam da ti fali tata. I meni fali neko ko će mi pomoći nositi ovaj život. Ali ja te volim najviše na svijetu i uvijek ću biti tu za tebe.” Pogledala me kroz suze: “Zašto nas je ostavio? Jesmo li mi krive?”

Zagrlila sam je čvrsto i po prvi put rekla istinu: “Nismo krive ni ti ni ja. On nije bio spreman za nas. Ali to ne znači da nismo vrijedne ljubavi.” Plakale smo zajedno dugo te večeri.

Od tada smo počele graditi naš odnos ispočetka – polako, uz puno razgovora i još više zagrljaja. Nije lako biti samohrana majka u Hrvatskoj ili Bosni; ljudi te osuđuju, država ti ne pomaže dovoljno, a ti moraš biti stijena i kad si iznutra lomljiva kao staklo.

Danas, kad pogledam Emu kako odlazi u školu s osmijehom na licu, znam da smo preživjele najgore. Ali ponekad se pitam: Hoće li nam ikada biti oprošteno što nismo bile potpuna porodica? Je li ljubav jedne majke dovoljna da izliječi sve rane?

Šta vi mislite – može li dijete odrasti sretno samo uz majku? Jesu li naše žrtve dovoljne ili nam društvo treba više pomoći?