Odjek tišine: Samoća u Zagrebu

“Zašto se ne javiš mami?” pita me Ivana dok nervozno povlači dim cigarete. Sjedimo na klupi ispred studentskog doma, a ja gledam u svoje ruke, izbjegavajući njezin pogled. “Ne znam… Što da joj kažem? Da sam opet sama večerala, da mi je hladno u sobi i da mi fali njezin grah?”

Ivana šuti, zna da nema odgovora koji bi mi olakšao. U Zagrebu sam već treću godinu, ali osjećaj stranosti ne prolazi. Kad sam odlazila iz Osijeka, svi su govorili: “Bit će ti super! Zagreb je grad za mlade!” Ali nitko nije spomenuo koliko je teško navečer gledati kroz prozor i ne vidjeti nikoga poznatog.

Moj otac, Stjepan, nikad nije razumio moju želju za odlaskom. “Što ti fali ovdje? Imamo sve – kuću, vrt, mir. U Zagrebu ćeš biti samo broj.” Svađali smo se danima prije mog preseljenja. Mama je šutjela, samo bi mi navečer ostavila čaj na stolu i tiho rekla: “Samo pazi na sebe.” Sada mi te riječi odzvanjaju u glavi svaki put kad se vratim u praznu sobu.

Jedne večeri, dok sam čekala tramvaj kod Glavnog kolodvora, prišao mi je nepoznat dečko. Bio je to Dario iz Mostara, student strojarstva. “I ti si izvan grada?” pitao je s osmijehom. Kimnula sam glavom i prvi put nakon dugo vremena osjetila da me netko razumije. Pričali smo satima o tome kako je teško pronaći svoje mjesto u ovom gradu koji stalno žuri. “Znaš,” rekao je, “i ja sam mislio da će me samoća ojačati, ali ponekad me samo slomi.”

Nakon tog susreta počeli smo se češće viđati. Ivana nas je zadirkivala: “Evo ga, našla si svog Bosanca!” Smijali smo se, ali meni je bilo drago što imam nekoga tko zna kako je to kad ti nedostaje domaća juha i miris svježe pokošene trave.

Ali ni prijateljstvo s Dariom nije moglo ispuniti prazninu koju sam osjećala. Dani su prolazili u učenju, poslu u kafiću i povremenim izlascima. Noći su bile najteže. Sjećam se jedne večeri kad sam nazvala mamu i samo plakala. Nije ništa pitala, samo je slušala. Sutradan mi je poslala poruku: “Uvijek imaš dom ovdje.”

U studentskom domu često sam slušala razgovore drugih cura iz Bosne i Dalmacije. Svi su pričali o tome kako im fali domaća hrana, obiteljski ručkovi i nedjeljna misa. Jedne subote odlučila sam otići na Dolac i kupiti svježe povrće kao što smo to radili mama i ja. Dok sam birala rajčice, starija gospođa mi se obratila: “Dijete, vidiš li kakve su ove paprike? Prava slavonska sorta!” Naslonila sam se na štand i osjetila kako mi oči suze.

Te večeri sam prvi put skuvala grah sama za sebe. Pozvala sam Ivanu i Darija da jedu sa mnom. Smijali smo se mojoj nespretnoj kuhinji, ali atmosfera je bila topla. “Eto vidiš,” rekla je Ivana, “nije Zagreb tako hladan kad imaš s kim podijeliti grah.”

Ali problemi nisu nestali. Otac mi je zamjerao što ga rijetko zovem. “Zaboravila si odakle si došla,” govorio bi kroz zube kad bih došla kući za praznike. Mama bi pokušavala smiriti situaciju: “Pusti dijete, teško joj je.” Ali ja sam osjećala krivnju – kao da izdajem svoj dom svaki put kad kažem da mi se sviđa Zagreb.

Jednog dana stigla je vijest da je baka Ana pala i završila u bolnici. Osjećaj nemoći me preplavio – nisam mogla odmah otići kući zbog ispita i posla. Dario me tješio: “Svi smo mi rastrgani između dva svijeta.” Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o tome što znači biti odrasla – je li to sposobnost da izdržiš samoću ili hrabrost da priznaš koliko ti fali dom?

Na kraju semestra odlučila sam otići kući na duže vrijeme. Otac me dočekao na kolodvoru bez riječi, ali kad smo stigli kući, zagrlio me čvrsto kao nikad prije. Mama je kuhala moj omiljeni gulaš i pričala kako su svi pitali za mene.

Tih dana kod kuće shvatila sam koliko sam se promijenila – više nisam ona djevojka koja bježi od svega poznatog, ali ni potpuno Zagrepčanka koja ne zna što znači miris zemlje nakon kiše.

Kad sam se vratila u Zagreb, osjećala sam se lakše. Počela sam češće zvati roditelje, slati baki poruke i organizirati večere s prijateljima iz raznih krajeva Balkana. Samoća nije nestala, ali više nije bila neprijatelj – postala je prostor za rast.

Ponekad se još uvijek pitam: Je li moguće biti svoj između dva svijeta? Ili ćemo uvijek ostati rastrgani između onoga što jesmo i onoga što želimo postati?