Odjeci Neizrečenih Upozorenja: Priča Jedne Svekrve
“Ne mogu više, Amira! Sve je na meni! Adnan samo sjedi pred televizorom, kao da ga ništa ne zanima!” Lejlin glas drhti kroz slušalicu, a ja osjećam kako mi srce tone. Sjedim za kuhinjskim stolom, ruke mi se tresu dok pokušavam smiriti vlastite misli. Znam da je ovo trenutak istine, ali riječi mi zapinju u grlu.
“Lejla, dušo…” pokušavam, ali ona me prekida:
“Rekli ste mi, sjećam se! Rekli ste mi da ga ne razmazim, da ga naučim odgovornosti. Nisam vas slušala. Sad ne znam šta da radim!”
Tišina nas obavija. Sjećanja naviru – kako sam i ja nekad bila mlada snaha, kako sam šutjela pred mužem, Senadom, kad bi on dolazio kasno s posla i očekivao da ga sve čeka spremno. Nikad nisam imala hrabrosti reći mu da mi treba pomoć. Uvijek sam mislila: “Tako treba biti. Žena je stub kuće.” Ali sada gledam Lejlu kako se lomi pod istim teretom.
“Adnan nije loš čovjek,” kažem tiho. “Ali navikao je da mu se sve servira. I ja sam tome doprinijela.”
Lejla uzdahne:
“Zadnji put kad sam mu rekla da usisa stan, rekao je: ‘Pa ti si doma, ja radim.’ Kao da moj posao ništa ne vrijedi!”
Osjetim kako me obuzima bijes – ne prema Lejli, nego prema sebi i svemu što sam propustila naučiti svog sina. Sjetim se kako sam mu kao dječaku uvijek spremala doručak, slagala odjeću, branila ga kad bi ga otac grdio zbog nereda u sobi. Mislila sam da ga štitim, a zapravo sam ga učila da je normalno da žena sve radi.
“Lejla, moramo razgovarati svi zajedno,” predložim. “Ne možeš sama nositi ovaj teret.”
Ona šuti nekoliko trenutaka pa kaže:
“Bojim se da će se naljutiti. Kad god pokušam pričati o tome, povuče se ili vikne.”
Sjetim se Senada – kako bi lupio vratima kad bih mu spomenula da mi treba pomoć oko djece ili kuće. Godinama sam šutjela, gutala suze i tješila se da će biti bolje. Ali nije bilo bolje – samo sam postajala ogorčenija.
Te noći ne spavam. Prevrćem se po krevetu i razmišljam o svim ženama u našoj porodici – o mojoj majci koja je šutjela pred ocem, o meni koja sam šutjela pred Senadom, o Lejli koja sada šuti pred Adnanom. Gdje smo pogriješile? Zašto smo odgajale sinove koji misle da je njihova jedina dužnost donijeti platu kući?
Sutradan zovem Adnana.
“Sine, moramo razgovarati,” kažem čim se javi.
“Šta je sad?” zvuči nervozno.
“Lejla je umorna. Treba joj pomoć.”
“Mama, ja radim cijeli dan! Zar nije dovoljno što sve obezbjeđujem?”
Osjetim kako mi krv vrije.
“Nije dovoljno! I ja sam radila i kući i na poslu! I znaš šta? Bila sam nesretna! Tvoj otac nikad nije shvatio koliko mi je teško bilo. Ne želim da ti budeš isti prema Lejli!”
Adnan šuti. Znam da ga pogađam tamo gdje najviše boli – u njegov ponos.
“Mama… nisam znao da si tako mislila…”
“Nisi znao jer nikad nisam rekla! Zato ti sad govorim: promijeni se dok nije kasno!”
Nekoliko dana kasnije Lejla me zove:
“Pričali smo. Prvi put je slušao bez da viče. Rekao je da će pokušati više pomagati. Hvala vam, Amira.”
Osjetim olakšanje, ali i tugu – jer znam koliko je teško mijenjati navike usađene generacijama.
Ali tu priča ne staje. Jedne večeri na porodičnoj večeri, dok svi sjede za stolom, Senad iznenada kaže:
“Znaš li ti, Adnane, koliko je tvoja majka radila za ovu kuću? Nikad joj nisam dovoljno zahvalio.”
Svi utihnu. Pogledam ga iznenađeno – prvi put u 35 godina braka čujem ovakve riječi od njega.
“Možda je vrijeme da svi naučimo nešto novo,” dodaje Senad tiho.
Te večeri osjećam kao da su se zidovi među nama počeli rušiti. Prvi put osjećam nadu da će naše kćeri i snahe imati bolji život od nas.
Ali pitam se: Koliko nas još šuti? Koliko nas još nosi teret tuđih očekivanja? Hoćemo li ikada naučiti reći što nam treba prije nego što bude prekasno?