Odjeci Neizgovorene Ljubavi: Priča o Zanemarenosti i Samoći

“Ne idi, mama!” viknula sam dok su vrata stana tresnula za njom. Zvuk njenih koraka niz stepenice bio je jedini odgovor koji sam dobila. Otac je sjedio za stolom, prazne oči zurile su u bocu rakije. Ruke su mu drhtale, ali ne od tuge, već od apstinencijske krize. Imala sam tada samo devet godina, ali već sam znala da se ljubav u našoj kući ne izgovara naglas.

Moje ime je Lana. Imam 21 godinu i živim u Sarajevu. Moji roditelji, Ivana i Davor, još su živi, ali već godinama nisu prisutni u mom životu. Otac je bio vozač kamiona, često odsutan, a kad bi bio kod kuće, bio je pijan. Majka je radila kao medicinska sestra, uvijek umorna, uvijek negdje između smjene i sna. Nikada nisu imali vremena za mene. Nikada nisu imali vremena jedno za drugo.

Sjećam se jedne zimske noći kad sam imala 13 godina. Vanjski svijet bio je prekriven snijegom, a unutra je vladala tišina koju je povremeno prekidao zvuk stakla koje se razbija o zid. Otac je vikao na majku zbog novca. “Gdje su pare, Ivana? Sve si potrošila na te tvoje lijekove!” Majka je šutjela, gledala u pod, a ja sam se skrivala iza vrata svoje sobe, držeći plišanog medu kao štit od svega što nisam razumjela.

Godinama sam pokušavala biti nevidljiva. U školi sam bila odlična učenica, ali nitko nije primjećivao moju tugu. Prijateljica Ena jednom me pitala: “Zašto nikad ne pričaš o svojoj porodici?” Samo sam slegnula ramenima. Kako objasniti nekome da te roditelji ne vide? Da si im teret? Da si sama čak i kad su tu?

Kad sam napunila 18 godina, otišla sam iz kuće. Upisala sam Filozofski fakultet u Zagrebu, misleći da će mi novi grad donijeti novi početak. Ali prošlost se ne ostavlja tako lako iza sebe. Svaki put kad bih čula zvuk razbijenog stakla ili osjetila miris alkohola na ulici, srce bi mi preskočilo od straha.

Jedne večeri, dok sam učila za ispit iz psihologije, zazvonio mi je telefon. Bila je to majka. Glas joj je bio tih i slomljen: “Lana… tata je opet pio. Molim te, dođi kući.” Nisam znala što da kažem. Godinama me nije zvala ni pitala kako sam. Sad kad joj treba pomoć, sjetila se da postojim?

Vratila sam se u Sarajevo sljedećeg dana. Stan je bio isti – hladan, mračan, s mirisom ustajalog dima i alkohola. Otac je ležao na kauču, polusvjestan. Majka je sjedila za stolom i plakala.

“Zašto nisi otišla ranije? Zašto si ostala s njim sve ove godine?” pitala sam je kroz suze.

Pogledala me kao da prvi put vidi svoje dijete. “Nisam znala kako. Bojala sam se… I zbog tebe…”

“Zbog mene? Mama, ja sam odrasla sama! Ti si bila tu tijelom, ali nikad dušom!”

Tišina koja je uslijedila bila je gora od svih svađa koje smo ikad imale.

Nakon tog susreta vratila sam se u Zagreb s osjećajem praznine koji nisam znala objasniti. Počela sam izbjegavati ljude, zatvarati se u sebe. Nisam znala kako voljeti niti kako biti voljena. Svaka veza koju sam pokušala završila bi isto – povlačenjem i strahom od bliskosti.

Jednog dana, dok sam sjedila sama u parku, prišao mi je Filip iz mog razreda s fakulteta.

“Lana, jesi dobro? Već danima te nema na predavanjima.”

Pogledala sam ga i prvi put osjetila potrebu da nekome ispričam svoju priču.

“Znaš li kako je to kad te roditelji ne vole? Kad si im samo podsjetnik na njihove promašaje?”

Filip me samo zagrlio bez riječi. Taj zagrljaj bio je topliji od svih godina koje sam provela čekajući majčin dodir ili očevu pohvalu.

Danas imam 21 godinu i još uvijek učim kako voljeti sebe. Još uvijek se borim s osjećajem krivnje i napuštenosti. Ali više ne šutim. Pišem ovu priču jer znam da nisam jedina. Znam da ima još djece poput mene – djece koja su odrasla prije vremena, koja su naučila šutjeti i skrivati bol.

Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti roditeljima koji te nikad nisu znali voljeti? Možemo li ikada pronaći mir u sebi kad nas oni koji su nas trebali štititi ostave same pred životom?

Što vi mislite – možemo li sami sebi biti obitelj koju nikad nismo imali?