Od Sukoba do Zajedničkog Stola: Kako Sam Sa Svekrvom Prešla Put od Suza do Smijeha
“Nećeš valjda opet to nositi? Kod nas se ne dolazi u trapericama, Amra,” začula sam glas svoje svekrve, gospođe Ljiljane, dok sam stajala pred ogledalom u hodniku. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala zakopčati košulju, a srce mi je lupalo kao da idem na ispit života. Nisam joj ništa odgovorila, samo sam duboko udahnula i pogledala muža, Darija, koji je stajao po strani i šutio. Njegova šutnja boljela me više od Ljiljaninih riječi.
Prvi put kad sam došla u njihovu kuću u Osijeku, osjećala sam se kao uljez. Sve je bilo savršeno posloženo, stol prekriven bijelim stolnjakom, kristalne čaše i miris sarme iz kuhinje. Ljiljana me gledala kao da sam došla ukrasti nešto dragocjeno. “Amra, ti si iz Sarajeva, je l’ tako? Kod vas se pravi baklava drugačije nego kod nas?” pitala me s osmijehom koji nije dopirao do očiju. “Da, kod nas se više stavlja oraha nego badema,” odgovorila sam tiho. “Aha… pa dobro, kod nas je to malo finije,” odvratila je i nastavila rezati pitu.
Tih prvih mjeseci braka osjećala sam se kao da stalno polažem ispit. Svaka moja riječ, svaki pokret bio je pod povećalom. Kad bih predložila nešto novo za ručak, Ljiljana bi samo odmahivala glavom: “Kod nas se zna red. Nema improvizacije.” Dario bi tada šutio ili bi promijenio temu. Počela sam izbjegavati zajedničke ručkove, a kad bih morala doći, osjećala bih knedlu u grlu.
Jednog dana, dok sam sjedila na balkonu i gledala kišu kako pada po praznom dvorištu, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja mama iz Sarajeva. “Amra, dušo, kako si? Jesi li sretna?” upitala me nježno. Nisam imala snage lagati: “Mama, osjećam se kao gost u vlastitom životu.” Plakala sam tiho, da me Dario ne čuje.
Sve se promijenilo onog dana kad je Ljiljana pala niz stepenice i slomila nogu. Dario je bio na poslu u Zagrebu i nije mogao odmah doći. Zvala me uplakana: “Amra, možeš li doći? Ne mogu sama ustati.” Nisam razmišljala ni sekunde – obukla sam jaknu i potrčala do njezine kuće.
Kad sam stigla, zatekla sam je na podu u hodniku. Oči su joj bile pune suza i straha. “Ne mogu vjerovati da sam ovako bespomoćna…” prošaptala je. Pomogla sam joj sjesti, pozvala hitnu pomoć i ostala s njom cijelu noć u bolnici. Držala sam je za ruku dok su joj namještali nogu i tješila je kao dijete.
Narednih tjedana svaki dan sam joj kuhala, čistila stan i pomagala oko svega. Prvi put me gledala drugačije – bez osude, bez distance. Jednog jutra dok sam joj donosila doručak, tiho je rekla: “Znaš… nisam ti olakšala život ovdje. Bojala sam se da ćeš mi uzeti sina.” Pogledala sam je u oči: “Ljiljana, nisam ti uzela sina. Samo želim biti dio vaše obitelji.” Suze su joj krenule niz lice.
Dario je dolazio vikendom i bio iznenađen promjenom atmosfere. Jedne subote Ljiljana je predložila: “Amra, hoćeš li ti danas napraviti baklavu? Onako kako vi to radite u Sarajevu?” Nisam mogla vjerovati – prvi put me pitala za savjet u kuhinji.
Dok smo zajedno razvijale kore i pričale o životu prije rata, o izgubljenim prijateljima i starim običajima, osjetila sam kako nestaje zid među nama. Smijale smo se kad nam je sirup prekipio i plakale kad smo pričale o onima koji su ostali s druge strane granice.
Na dan kad su Ljiljani skinuli gips, organizirali smo veliku večeru za cijelu obitelj. Došli su Dario, njegova sestra Ivana s mužem Edinom i djecom, pa čak i susjeda Mara koja uvijek donese domaći ajvar. Ljiljana je ustala i podigla čašu: “Želim zahvaliti Amri što mi je pokazala što znači imati snahu koja nije samo žena moga sina nego i moja kćer.” U tom trenutku svi smo zaplakali.
Danas kad sjedimo zajedno za stolom i nazdravljamo životu – baklava na stolu miriše na djetinjstvo – pitam se: koliko nas ponos i strah mogu udaljiti jedne od drugih? I koliko malo treba da shvatimo da smo svi samo ljudi koji žele biti prihvaćeni?
Jeste li vi ikada morali birati između ponosa i ljubavi? Koliko ste daleko spremni otići da biste pronašli mir u svojoj obitelji?