Od prijateljica do neprijateljica: Kako je svadba mog sina uništila našu obitelj
“Ne mogu vjerovati da si to napravila, Jasmina!” viknula sam, glas mi je drhtao dok su mi se ruke stiskale oko stolnjaka, kao da ću ga rastrgati. Svadbeni šator bio je pun smijeha i glazbe, ali za našim stolom vladala je tišina, gusta poput magle na Neretvi. Jasmina me gledala svojim hladnim očima, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića.
Sve je počelo mjesecima ranije, kad me moj sin Ivan obavijestio da će se ženiti. Bila sam presretna – napokon ću dočekati taj dan! Odmah sam nazvala Jasminu, svoju najbolju prijateljicu još iz srednje škole u Mostaru. Bila je uz mene kroz sve – kroz smrt moga muža, kroz Ivanove nestašluke, kroz moje borbe s poslom u bolnici. “Ti ćeš biti kuma!” rekla sam joj bez razmišljanja. Nije bilo druge osobe kojoj bih to povjerila.
Ali kako su pripreme odmicale, počela sam primjećivati promjene. Jasmina je sve češće preuzimala glavnu riječ, miješala se u svaki detalj – od izbora cvijeća do popisa gostiju. “Ma pusti ti to meni, znaš da ja imam više iskustva s ovakvim stvarima,” govorila bi s osmijehom koji mi je postajao sve teži za podnijeti. Moja snaha, Ana, bila je povučena i tiha, a Jasmina ju je često ignorirala ili joj se obraćala s visoka.
Jedne večeri, kad smo slagale pozivnice, Ana je tiho rekla: “Možda bi bilo bolje da Jasmina ne odlučuje baš o svemu…” Pogledala sam ju i osjetila val krivnje – zar dopuštam da moja prijateljica zasjeni moju buduću snahu? Ali nisam imala snage suprotstaviti se Jasmini. Bila je poput oluje koja sve nosi pred sobom.
Na sam dan svadbe, sve je kulminiralo. Jasmina je došla u crvenoj haljini koja je privlačila poglede svih gostiju. Moja sestra Marija šapnula mi je: “Zar nije pravilo da kuma ne smije biti upadljivija od mladenke?” Osjećala sam se poniženo. Tijekom večere, Jasmina je preuzela mikrofon i održala govor koji se pretvorio u priču o njoj i meni – o našim mladenačkim ludorijama, o tome kako sam ja bez nje izgubljena. Ivan i Ana su se pogledali, a meni su oči zasuzile.
Nakon što su gosti otišli na plesni podij, povukla sam Jasminu sa strane. “Zašto to radiš? Ovo je Ivanov dan, a ti si ga pretvorila u svoju predstavu!”
“Ma daj, ne dramatiziraj! Samo sam htjela malo podići atmosferu. Znaš da bez mene ne bi bilo ni pola ovoga!”
“Ali nije stvar u tome! Povrijedila si Anu, povrijedila si mene… Zar ti ništa nije sveto?”
Jasmina je slegnula ramenima i otišla bez riječi. Te noći nisam mogla spavati. Ujutro me dočekala poruka od Ivana: “Mama, Ana i ja odlazimo ranije na medeni mjesec. Molim te da ne zoveš Jasminu neko vrijeme.”
Srce mi se stegnulo. Nisam znala što me više boli – sinova udaljenost ili gubitak prijateljice koja mi je bila kao sestra. Dani su prolazili u tišini. Marija mi je dolazila s kavom i pokušavala me utješiti: “Znaš da Jasmina uvijek mora biti glavna. Ali možda si joj trebala ranije reći da stane…”
Pokušala sam nazvati Jasminu nekoliko puta, ali nije odgovarala. Na kraju mi je poslala poruku: “Ne mogu vjerovati da si me tako ponizila pred svima. Očito ti više nisam potrebna sada kad imaš snahu.”
Plakala sam satima. U glavi su mi se vrtjele slike naših zajedničkih ljetovanja na Jadranu, naših razgovora do kasno u noć kad smo obje bile same i slomljene. Kako smo došle do ovoga?
Ivan i Ana su se vratili iz inozemstva nakon mjesec dana. Došli su na ručak, ali atmosfera je bila napeta. Ana je šutjela, Ivan je izbjegavao moj pogled. “Mama, znaš da te volimo… Ali želimo svoj mir. Ne želimo više drame oko Jasminine ljubomore ili tvojih pokušaja da sve popraviš. Daj nam vremena.”
Ostala sam sama u stanu punom uspomena i tišine. Ponekad uhvatim sebe kako gledam stare slike – nas dvije na Korčuli, Ivan kao dječak u Jasmininom naručju… I pitam se gdje smo pogriješile.
Jednog dana srela sam Jasminu na tržnici. Pogledale smo se kao strankinje. Nije bilo ni pozdrava ni osmijeha – samo hladna tišina između nas.
Sada sjedim za kuhinjskim stolom i pišem ovo pismo koje vjerojatno nikada neću poslati. Pitam se – može li se prijateljstvo obnoviti nakon što ga razore ponos i ljubomora? I što znači biti majka kad tvoje dijete traži distancu zbog tvojih pogrešaka?
Jeste li vi ikada izgubili nekoga koga ste voljeli zbog nesporazuma ili ponosa? Može li se obitelj ponovno sastaviti kad jednom pukne?