Očeva kuća, bratova sjena: Priča o nasljedstvu i nepravdi
“Ne možeš ti to, Damire. Pusti mene, uvijek si bio nesposoban,” brat mi je dobacio dok sam pokušavao popraviti staru bravu na ulaznim vratima. Ruke su mi drhtale, ne od napora, nego od bijesa koji se godinama skupljao u meni. Otac je sjedio za stolom u dnevnoj sobi, šutio i gledao kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče. Ali znam da ga se tiče – uvijek je stajao na Jasminovoj strani.
Odrastali smo u malom stanu u Novom Zagrebu. Majka je umrla kad sam imao deset, Jasmin sedam. Otac je tada postao hladniji, stroži, ali prema Jasminu uvijek nježniji. “On je mlađi, njemu je teže,” govorio bi kad bih se žalio na nepravdu. U školi sam nalazio utjehu – prijatelji su me razumjeli, a Jasminovu aroganciju nisu trpjeli. Ali kod kuće, svaki dan bio je borba.
Kad sam završio fakultet, nisam mogao otići. Otac je bio bolestan, trebalo mu je pomoći. Jasmin je već tada imao djevojku, posao u IT firmi i planove za život u Sarajevu. “Damire, ti si ionako uvijek bio više za kuću,” rekao mi je jednom prilikom, kao da mi čini uslugu što ostajem s ocem. Nisam imao izbora – netko je morao brinuti o starcu koji je sve više zaboravljao gdje mu stoje lijekovi i kako se pali štednjak.
Godine su prolazile. Jasmin bi dolazio jednom mjesečno, donio neku skupu čokoladu i pričao o svojim uspjesima. Otac bi ga slušao s osmijehom na licu kakav meni nikad nije pokazao. Ja bih za to vrijeme čistio kuhinju ili mijenjao posteljinu na očevom krevetu.
Jedne večeri, dok sam mu mijenjao pelene, otac me pogledao i tiho rekao: “Znaš, Damire, nisi ti loš sin. Samo… Jasmin je uvijek bio slabiji.” Nisam znao što da odgovorim. Je li to bila isprika? Ili još jedan pokušaj opravdanja njegove pristranosti?
Kad je otac umro prošle zime, osjećao sam olakšanje i krivnju istovremeno. Sprovod je bio skroman – nekoliko susjeda, Jasmin i ja. Nakon toga smo sjeli za isti onaj stol gdje je otac volio šutjeti i gledati kroz prozor.
“Znaš li ti što piše u oporuci?” pitao me Jasmin dok je nervozno vrtio ključ od auta među prstima.
“Ne znam. Nisam ni znao da postoji oporuka,” odgovorio sam.
“Pa… odvjetnik će nam sve reći sutra. Ali nemoj se previše nadati. Tata je znao što radi.”
Te noći nisam spavao. Prisjećao sam se svih onih dana kad sam ostajao kod kuće dok su moji prijatelji putovali ili izlazili vani. Sjetio sam se kako sam odbio posao u Osijeku jer otac nije mogao ostati sam ni sat vremena.
Sutradan smo otišli kod odvjetnika. Sjeli smo jedno nasuprot drugome, a odvjetnik je otvorio fascikl i počeo čitati:
“Ovim putem ostavljam svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu svom sinu Jasminu…”
Dalje nisam ni slušao. Osjetio sam kako mi krv udara u sljepoočnice. Pogledao sam Jasmina – na njegovom licu nije bilo ni trunke iznenađenja ili srama.
“Tata je znao tko će znati što s kućom,” rekao mi je kasnije, dok smo izlazili iz zgrade.
“A ja? Što ja? Godinama sam bio ovdje! Sve sam žrtvovao!” viknuo sam na ulici, ne mareći tko sluša.
“Nisi ti nikad znao riskirati, Damire. Uvijek si bio zadovoljan s malo,” odgovorio je hladno.
Nisam imao kamo. Vratio sam se u stan koji više nije bio moj. Svaka stvar koju sam dotaknuo podsjećala me na to da ovdje zapravo nikad nisam pripadao – ni ocu, ni bratu, ni ovom prostoru.
Dani su prolazili u magli. Prijatelji su me zvali na pivo, ali nisam imao snage za razgovor. Susjedi su šaptali iza leđa: “Jadan Damir, sve mu brat uzeo.” Ali nitko nije znao koliko boli kad te vlastita obitelj izda.
Jedne večeri Jasmin me nazvao: “Damire, moraš iseliti do kraja mjeseca. Prodajem stan.” Glas mu je bio hladan kao led.
Spakirao sam nekoliko kutija – knjige koje nitko nije čitao osim mene, stare fotografije na kojima se smiješim samo zato što su mi tako rekli. Ostatak stvari ostavio sam iza sebe.
Našao sam mali podstanarski stan u Dubravi. Prvi put u životu živim sam – bez oca kojem treba pomoć, bez brata koji me gazi svakom riječju. Svaku večer gledam kroz prozor i pitam se: Je li vrijedilo? Je li ljubav prema obitelji uvijek žrtva bez nagrade?
Možda ste vi imali sličnu priču? Što biste vi učinili na mom mjestu?