Obiteljski Razdor: Priča o Mariji i Njenom Razočaranom Sinu i Snahi
“Mama, kako si mogla?” Ivanov glas odjekivao je kroz kuću dok je stajao na pragu dnevne sobe. Njegove oči bile su pune nevjerice i razočaranja. “Znaš koliko smo Ana i ja računali na tu pomoć za auto.”
Marija je sjedila na kauču, držeći u ruci fotografiju s proslave svog 60. rođendana. Osmijeh na slici bio je širok, ali sada joj je lice bilo ozbiljno. “Ivane, to je bio moj san. Godinama sam štedjela za tu proslavu. Željela sam nešto posebno za sebe, nešto što će mi ostati u sjećanju.”
Ana je stajala iza Ivana, prekriženih ruku, gledajući Mariju s hladnim izrazom lica. “Ali mama, mi smo mislili da ćeš nam pomoći s autom. Znaš koliko nam je potreban novi auto, posebno sada kad očekujemo bebu.”
Marija je uzdahnula, osjećajući težinu njihovih očekivanja na svojim ramenima. “Razumijem vas, ali ovo je bila moja prilika da napravim nešto za sebe. Cijeli život sam radila i štedjela za vas dvoje. Zar nemam pravo jednom misliti na sebe?”
Ivan je frustrirano prošao rukom kroz kosu. “Nije stvar u tome da ne zaslužuješ nešto lijepo, mama. Ali mogli smo pronaći kompromis. Mogla si nam barem malo pomoći.”
“Ivane,” Marija je rekla tiho, “znam da ste razočarani, ali ovo nije samo o novcu. Ovo je o tome da sam konačno napravila nešto što me usrećilo.”
Ana je uzdahnula i okrenula se prema Ivanu. “Možda bismo trebali otići. Očito je da mama ne razumije koliko nam je to važno.”
Marija ih je gledala kako odlaze, osjećajući se kao da se zid između njih sve više povećava. Srce joj se stegnulo dok su vrata zalupila za njima.
Prošlo je nekoliko tjedana otkako su Ivan i Ana posljednji put posjetili Mariju. Svaki put kad bi zazvonio telefon, nadala se da će to biti Ivan, ali svaki put bi bila razočarana kad bi vidjela da nije on.
Jednog dana, dok je sjedila u vrtu, Marija je ugledala Ivana kako dolazi niz ulicu. Srce joj je poskočilo od radosti i nade.
“Ivane!” povikala je dok je ustajala sa stolice.
Ivan joj se približio polako, s ozbiljnim izrazom lica. “Mama, došao sam razgovarati o onome što se dogodilo.”
Marija ga je pozvala da sjedne pored nje na klupu u vrtu. “Znam da si ljut na mene,” rekla je tiho.
“Nisam ljut,” odgovorio je Ivan nakon trenutka tišine. “Samo sam razočaran što nismo mogli razgovarati o tome prije nego što si donijela odluku.”
Marija ga je pogledala s tugom u očima. “Znam da sam trebala razgovarati s vama prije nego što sam potrošila novac, ali bojala sam se da ćete me pokušati odgovoriti od toga.”
Ivan je uzdahnuo i pogledao u daljinu. “Možda bismo te pokušali odgovoriti, ali bismo te barem razumjeli bolje.”
“Želim da znaš da mi je stalo do vas i vaše budućnosti,” rekla je Marija iskreno.
“Znam to, mama,” rekao je Ivan tiho. “Ali moramo naučiti kako bolje komunicirati jedni s drugima.”
Marija se nasmiješila kroz suze koje su joj navirale u oči. “Da, moramo,” složila se.
Dok su sjedili zajedno u vrtu, Marija je osjetila kako se zid između njih polako ruši. Možda neće biti lako popraviti sve što se dogodilo, ali znala je da će zajedno pronaći način.
“Je li moguće da ponekad zaboravimo koliko su važni naši odnosi zbog materijalnih stvari?” pitala se Marija dok su sunčeve zrake obasjavale njihova lica.