Obećanje koje je postalo prokletstvo: Priča o Ivanu i njegovoj sestri Aniti

“Ivan, obećaj mi… molim te, nemoj ostaviti Anitu samu. Ona nema nikoga osim tebe.” Majčin glas bio je slab, ali riječi su mi odzvanjale u glavi kao udarci čekića. Sjedio sam pored njenog kreveta u bolnici Merkur, držeći joj ruku dok su joj oči već bježale negdje daleko. “Obećavam, mama. Brinut ću o njoj. Sve će biti dobro.”

Nisam tada znao da to obećanje nije samo obična rečenica izrečena na samrti, već lanac koji će me vezati za ostatak života. Majka je umrla iste noći. Sahrana je bila tmurna, kiša je padala kao da i nebo plače s nama. Ljudi su dolazili, izražavali sućut, a ja sam stajao kraj Anite koja je u invalidskim kolicima šutjela i gledala u daljinu.

Anita je rođena s cerebralnom paralizom. Otac nas je napustio kad smo bili djeca, a majka se borila sama. Sada smo ostali samo nas dvoje. U nasljedstvo nam je ostavila stari obiteljski dom u predgrađu Zagreba, kuću s dvorištem i oronulim zidovima, ali za mene je to bio hram uspomena.

Prvih nekoliko mjeseci nakon majčine smrti bili su najteži. Svakog jutra budio bih se ranije kako bih Aniti pripremio doručak i pomogao joj oko higijene. Nisam imao vremena za posao, prijatelje ni ljubav. Sve se vrtjelo oko njezinih potreba: terapije, lijekovi, vježbe. Ponekad bi me pogledala svojim velikim smeđim očima i šapnula: “Hvala ti, Ivo.” Tada bih osjetio toplinu u grudima i mislio da sve ima smisla.

Ali život nije bajka. Brat Zoran i sestra Marina, koji su godinama živjeli u Njemačkoj i Švedskoj, počeli su se javljati češće nego prije. Prvo poruke: “Kako ste? Treba li vam što?” Zatim pozivi: “Što planiraš s kućom? Znaš da bi mogli prodati i podijeliti novac…” Odbijao sam razgovarati o tome. “Majka je rekla da kuća ostaje meni ako se brinem za Anitu!” vikao sam jednom Zoranu preko telefona.

“To nije pošteno! I mi smo njena djeca!” odgovorio je hladno. “Ne možeš sve uzeti sebi!”

Počeli su dolaziti češće, svaki put s novim prijedlozima: prodaja kuće, smještanje Anite u dom, podjela imovine. Marina je jednom došla s odvjetnikom i papirima za nasljedstvo. “Ivo, ne možeš cijeli život žrtvovati sebe zbog nje! Pogledaj se! Izgubio si posao, nemaš djevojku, nemaš ništa osim ove ruševine!”

Pogledao sam Anitu koja je šutjela u kutu sobe, stisnutih šaka. “Ona nije teret! Ona je moja sestra!” viknuo sam kroz suze.

Svađe su postale svakodnevica. Zoran je prijetio sudom, Marina me ucjenjivala osjećajima: “Majka bi htjela da svi budemo sretni!” Ali ja sam znao što sam obećao. Noću bih ležao budan i slušao kako Anita diše u susjednoj sobi. Ponekad bih poželio pobjeći, nestati negdje gdje me nitko ne zna.

Jedne večeri, dok sam hranio Anitu juhom od povrća, tiho mi je rekla: “Ivo… možda bi bilo bolje da odem u dom. Ti si nesretan zbog mene.”

Zastao sam s žlicom u zraku. “Ne govori gluposti! Nikad te ne bih ostavio!”

Ali ona je nastavila: “Znam da te guši ova kuća… ova obećanja… Zaslužuješ život.”

Te noći nisam spavao. U glavi su mi se vrtjele slike: majčin osmijeh, Anitine suze, Zoranove prijetnje, Marinine hladne riječi. Počeo sam piti više nego prije – pivo za pivom dok ne bih zaspao na kauču.

Jednog dana došao je poziv iz centra za socijalnu skrb. Netko je prijavio da Anita nije dobro zbrinuta. Socijalna radnica Jasmina došla je nenajavljeno. “Gospodine Ivanović, znate li da ste odgovorni za svoju sestru? Ako ne možete brinuti o njoj, morat ćemo razmotriti druge opcije.” Osjetio sam kako mi se svijet ruši.

Tada sam prvi put ozbiljno razmislio o svemu. Jesam li stvarno dobar brat? Ili sam samo sebičan čovjek koji se drži kuće iz inata? Anita me gledala tužno dok su socijalni radnici razgovarali sa mnom u kuhinji.

“Ivo… ako me voliš, pusti me da idem,” šapnula je kasnije te večeri.

Nakon nekoliko tjedana borbe sa sobom i obitelji, pristao sam na ono što sam godinama odbijao – Anita je otišla u dom za osobe s invaliditetom u Samoboru. Plakala je kad smo se rastajali, a ja sam osjećao kao da mi netko kida srce iz grudi.

Kuća je postala prazna i hladna. Zoran i Marina su odmah pokrenuli postupak za prodaju. Nisam imao snage boriti se više; pristao sam na sve samo da završi ta agonija.

Danas sjedim sam u unajmljenom stanu na Trešnjevci. Svaki dan posjećujem Anitu – smiješi se kad me vidi, ali oči joj više nisu iste. Ja radim kao dostavljač hrane i živim od danas do sutra.

Ponekad se pitam: što bi majka rekla kad bi vidjela što smo napravili od njezine ljubavi? Je li kuća vrijedila cijene koju smo svi platili? Ili su obećanja ponekad preteška za obične ljude poput mene?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Je li ljubav prema obitelji uvijek vrijedna žrtve ili ponekad treba pustiti – čak i kad boli?