Novi susjed na selu: Prevara iza ograde
“Jesi li vidjela opet svjetlo kod Ante sinoć?” upitala me mama dok je rezala kruh za doručak. Pogledala sam kroz prozor prema staroj kući preko puta, onoj koju je godinama nagrizao zub vremena, dok nije stigao on – Ante. Nitko nije znao odakle je došao, samo da je platio gotovinom i odmah počeo renovirati.
Bilo je proljeće, miris pokošene trave širio se dvorištem, a mi smo, kao i svake godine, pobjegli iz Zagreba na djedovinu u blizini Ogulina. Ovdje je sve uvijek bilo poznato, sigurno, ali s Antinim dolaskom nešto se promijenilo. Prvo su nestale dvije kokoši iz našeg kokošinjca. Tata je odmahnuo rukom: “Lisica, Ivana, ne brini.” Ali kad su nestale i stare bakine srebrne žlice iz šupe, više nitko nije bio tako siguran.
Jedne večeri, dok smo sjedili na verandi, čuli smo škripu vrata kod Ante. “Gle ga, opet ide negdje usred noći,” šapnuo je brat Luka. Promatrali smo ga kako se šulja prema šumi s velikom torbom na ramenu. “Možda nosi smeće?” pokušala sam opravdati, ali nitko nije vjerovao.
Sljedećeg dana, susjeda Mara došla je sva uzrujana: “Netko mi je pokidao ogradu i uzeo drva!” Svi smo pogledali prema Antinoj kući. On je sjedio na klupi, pušio cigaretu i gledao u daljinu kao da ga se ništa ne tiče.
“Moramo nešto poduzeti,” rekao je tata te večeri. “Ne možemo ga optužiti bez dokaza,” dodala je mama. Ali osjećaj nelagode rastao je iz dana u dan. Počeli smo zaključavati vrata čak i po danu, što nikad prije nismo radili.
Jednog popodneva, dok sam brala jagode iza kuće, začula sam šapat iza živice. “Brzo, stavi to ovdje!” prepoznala sam Antin glas i još jedan muški glas koji nisam znala. Prignula sam se i kroz granje vidjela kako predaju neku kutiju preko ograde. Srce mi je lupalo kao ludo.
“Moramo ga uhvatiti na djelu,” rekao je Luka kad sam mu ispričala što sam vidjela. “Ali kako?”
Te noći nismo spavali. Dogovorili smo se da ćemo pratiti što radi. Oko ponoći, Luka i ja tiho smo izašli iz kuće i sakrili se iza stare šupe s pogledom na Antino dvorište. Vidjeli smo ga kako izlazi s baterijom i opet nosi torbu prema šumi.
Sljedećeg dana otišli smo do mjesnog policajca, gospodina Jurića. “Djeco, bez dokaza ne mogu ništa,” rekao nam je umorno. “Ali pazite na sebe i zaključavajte sve.” Vratili smo se kući razočarani.
Napetost među susjedima rasla je iz dana u dan. Mara je počela skupljati potpise za peticiju protiv Ante. Neki su ga branili: “Možda je samo čudan, ali nije lopov.” Drugi su šaptali o njegovoj prošlosti: “Kažu da je bio u zatvoru…”
Jednog dana, dok sam išla po vodu na bunar, srela sam Antu. Pogledao me ravno u oči: “Znam što mislite o meni.” Osjetila sam hladan znoj niz leđa. “Nisam ja kriv za vaše kokoši i žlice,” rekao je tiho. “Ali ljudi vole vjerovati u najgore.”
Nisam znala što reći. Je li moguće da smo svi pogriješili? Ili nas samo pokušava zbuniti?
Ali onda se dogodilo nešto što nam je dalo dokaz. Jedne noći, dok smo opet promatrali njegovu kuću, vidjeli smo kako iz nje izlazi nepoznati muškarac s vrećom punom stvari – naših stvari! Luka je potrčao za njim i uspio ga uhvatiti kod mosta. Bio je to Antin rođak iz Bihaća koji je koristio praznu kuću za krađu po selu dok bi Ante odvraćao pažnju.
Policija je došla i sve zapisala. Ante je tvrdio da nije znao ništa o krađama, ali nitko mu više nije vjerovao. Susjedi su mu okrenuli leđa, a mi smo se osjećali izdano i posramljeno što smo sumnjali – ali i olakšano jer smo napokon znali istinu.
Danas kad gledam praznu kuću preko puta, pitam se: Jesmo li mogli drugačije? Kako znati kome vjerovati kad prevara dođe tako blizu? Bi li vi oprostili ili biste zauvijek zatvorili vrata povjerenja?