Novi početak: Priča o Amaru i njegovoj potrazi za domom

“Ne, Amar, ne možeš s nama. Oprosti.” Glas gospođe Ljiljane još mi odzvanja u ušima dok sjedim na rubu kreveta u hladnoj sobi doma za nezbrinutu djecu u Sarajevu. Imao sam devet godina kad su me prvi put poveli na vikend, a onda vratili kao da sam stara igračka koja im više ne treba. Nisam plakao pred njima, ali kad su vrata doma zalupila za njima, suze su mi same tekle niz lice.

Svake večeri gledao sam kroz prozor, zamišljajući kako bi bilo imati mamu koja me grli i tatu koji me vodi na utakmicu Željezničara. Umjesto toga, imao sam samo tišinu i škripu kreveta mog cimera Edina. On je bio stariji, već navikao na odbijanja. “Navikni se, Amar,” govorio bi mi, “ovdje smo samo brojevi.”

Ali ja nisam mogao prihvatiti da sam samo broj. U školi su me djeca zadirkivala: “Amare, gdje ti je mama? Zašto te nitko ne želi?” Ponekad bih slagao da imam roditelje koji rade u Njemačkoj, ali istina je uvijek boljela više od njihovih riječi.

Jednog dana, dok sam sjedio u dvorištu doma, prišla mi je teta Azra. “Amare, danas dolazi jedan par iz Hrvatske. Možda će baš tebe poželjeti upoznati.” Srce mi je preskočilo od uzbuđenja, ali i straha. Što ako me opet odbiju?

U sobu su ušli Sanja i Dario. Ona je imala tople smeđe oči i osmijeh koji je podsjećao na sunce poslije kiše. On je bio tih, ali kad mi je pružio ruku, osjetio sam toplinu koju nisam poznavao. “Bok, Amare,” rekla je Sanja, “čuli smo puno lijepih stvari o tebi.”

Razgovarali smo satima. Pitali su me što volim jesti, igram li nogomet, što želim biti kad odrastem. Prvi put netko je slušao moje odgovore kao da su važni. Kad su otišli, nisam se usudio nadati.

Tjedan dana kasnije, teta Azra me pozvala u ured. “Amare, Sanja i Dario žele da provedeš vikend s njima u Zagrebu.” Nisam mogao vjerovati. Edin me zagrlio: “Sretno, mali.”

U autu prema Zagrebu bio sam nervozan. Sanja je pričala o svemu – o svom poslu u knjižnici, o Darijevoj ljubavi prema biciklima, o njihovom psu Maksu. Kad smo stigli do njihove kuće u Dubravi, dočekao me miris svježe pečenih kiflica i lavež Maksa.

Prva noć bila je najteža. Ležao sam budan, slušajući tišinu koja nije bila hladna kao ona u domu. Sanja je pokucala na vrata: “Amare, sve je u redu?” Klimnuo sam glavom, ali ona je sjela kraj mene i zagrlila me. “Ovdje si siguran,” šapnula je.

Sljedećih nekoliko dana bilo je kao san. Išli smo na Sljeme, igrali društvene igre, gledali filmove. Dario me naučio voziti bicikl bez pomoćnih kotača. Smijali smo se kad sam pao i ogulio koljeno – prvi put mi nije bilo žao što sam pogriješio.

Ali onda je došao trenutak istine. Socijalna radnica iz Zagreba došla je razgovarati sa mnom. “Amare, želiš li ostati ovdje?” Pogledao sam Sanju i Darija – njihovi pogledi bili su puni nade i straha.

“Želim,” izustio sam tiho.

Nakon nekoliko mjeseci papirologije i razgovora s psiholozima, postao sam službeno član njihove obitelji. Ali život nije odmah postao savršen. Prvih tjedana bojao sam se zaspati – mislio sam da će se sve raspasti kao prije.

Jedne večeri čuo sam kako se Sanja i Dario svađaju u kuhinji:

“Dario, misliš li da smo pogriješili? Amar se još uvijek povlači u sebe.”
“Treba mu vremena, Sanja. Ne možemo očekivati čudo preko noći.”

Stajao sam iza vrata i slušao ih kako brinu zbog mene. Nisam želio biti teret.

Sljedećeg jutra skupio sam hrabrost i rekao im: “Znam da nisam lako dijete. Ali želim pokušati biti dio vaše obitelji.”

Sanja me zagrlila tako snažno da sam pomislio da ću se raspasti od sreće.

Godine su prolazile. Naučio sam voljeti Darija kao oca – vodio me na utakmice Dinama (iako sam ostao vjeran Želji). Sanja mi je pomogla s učenjem kad nisam mogao shvatiti matematiku. Maks je uvijek spavao kraj mog kreveta.

Ali prošlost nikad nije potpuno nestala. Ponekad bih sanjao dom i Edina koji mi maše kroz prozor dok odlazim s novom obitelji. Ponekad bih osjećao krivnju što sam pronašao sreću dok su drugi ostali tamo gdje sam ja nekad bio.

Na maturi su Sanja i Dario sjedili u prvom redu i plakali od ponosa. Tada sam shvatio – dom nije mjesto nego ljudi koji te vole bezuvjetno.

Danas imam 22 godine i studiram socijalni rad jer želim pomoći djeci poput mene.

Ponekad se pitam: Koliko nas još čeka svoj dom? Jesmo li svi mi samo brojevi ili možemo postati nečija priča o novom početku?