Novi početak: Kako sam pronašao dom kad su svi već prestali vjerovati

“Ne, ne želim opet pakirati stvari!” vikao sam, dok su mi ruke drhtale iznad starog, izgrebanog kofera. Teta Ljiljana iz Centra za socijalni rad stajala je na vratima, gledajući me pogledom koji je bio mješavina umora i sažaljenja. “Dino, znaš da ovo nije moja odluka. Nova obitelj čeka na tebe u Sarajevu. Možda će ti tamo biti bolje.”

Sjećam se tog trenutka kao da je jučer bio, iako je prošlo više od deset godina. Imao sam tada jedanaest, a već sam promijenio četiri obitelji. Svaki put kad bih počeo vjerovati da sam pronašao dom, nešto bi pošlo po zlu. Prva obitelj, kod Mire i Zorana u Zenici, vratila me jer su dobili vlastito dijete. Druga, kod Senade i Amira, nije mogla podnijeti moje noćne more i izljeve bijesa. Treća, kod starije gospođe Ružice, završila je kad je ona preminula. Četvrta, kod bračnog para iz Mostara, raspala se zbog njihovih međusobnih svađa. Svaki put sam bio višak, teret, podsjetnik na nešto što nije uspjelo.

U Sarajevu su me dočekali Jasmina i Edin. Njihov stan bio je mali, ali topao. Na zidu su visile slike s planinarenja, a u kutu je stajala gitara. “Znaš li svirati?” pitao me Edin, pokušavajući razbiti tišinu. Samo sam slegnuo ramenima. Nisam znao ništa osim kako se ne vezati, kako ne pokazati slabost. Jasmina je donijela toplu supu i rekla: “Ovdje si dobrodošao. Ne moraš nam odmah vjerovati. Imamo vremena.”

Ali ja nisam imao vremena. U meni je gorjela panika – kad će shvatiti da sam previše slomljen, da nisam dovoljno dobar? Noći su bile najgore. Ležao bih budan, slušajući tihe razgovore iz dnevnog boravka. “On je povučen, ali vidim da se trudi,” šaptala je Jasmina. “Daj mu vremena, ljubavi. I mi učimo,” odgovarao bi Edin.

U školi sam bio stranac. Djeca su me zadirkivala zbog naglaska i starog ruksaka. “Gdje ti je mama?” pitala je Ajla iz razreda. “Nemam je,” odgovorio sam, pokušavajući zvučati ravnodušno. “A tata?” “Ne znam ga.”

Jedne večeri, kad sam mislio da svi spavaju, čuo sam Jasminu kako plače. “Što ako ga ne uspijemo izvući? Što ako nas nikad ne zavoli?” Edin ju je zagrlio. “Ne odustajemo. On je naš.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počeo sam primjećivati sitnice: kako mi Jasmina ostavi poruku u užini, kako Edin strpljivo sjedi sa mnom dok radim zadaću, iako sam često šutio. Počeo sam se pitati – što ako ovaj put ne pobjegnem? Što ako pokušam vjerovati?

Ali onda je došla vijest da se moja biološka majka javila. Htjela me upoznati. Socijalna radnica, teta Ljiljana, došla je s papirima. “Dino, tvoja mama želi razgovarati s tobom. Nije te zaboravila.”

Sve se u meni prelomilo. Jasmina je šutjela, ali sam vidio strah u njenim očima. Edin je rekao: “To je tvoja odluka. Mi ćemo biti uz tebe, što god odlučiš.”

Prvi susret s majkom bio je u kafiću blizu Vijećnice. Bila je nervozna, ruke su joj drhtale. “Znam da sam pogriješila. Bila sam mlada, sama, nisam imala nikoga. Oprosti mi, Dino.”

Nisam znao što da kažem. Godinama sam sanjao o ovom trenutku, ali sada sam osjećao samo prazninu. “Zašto sada?” pitao sam. “Zašto nisi došla ranije?”

“Bojala sam se. Mislila sam da ti je bolje bez mene. Ali nisam te nikad zaboravila.”

Vratio sam se kući zbunjen. Jasmina me dočekala zagrljajem. “Ne moraš birati između nas. Mi te volimo, bez obzira na sve.”

Tjedni su prolazili. Viđao sam majku povremeno, ali svaki put sam osjećao da pripadam negdje drugdje. Prvi put sam poželio ostati. Počeo sam svirati gitaru s Edinom, pomagao Jasmini u kuhinji. Počeo sam se smijati. Prvi put sam rekao: “Hvala što ste me izabrali.”

Ali prošlost ne nestaje lako. Jednog dana, kad sam se posvađao s Jasminom oko sitnice, izletio sam iz stana i otišao kod majke. Ona me dočekala, ali sam shvatio da nema mjesta za mene u njenom životu. Bila je strankinja, žena koju sam volio zamišljati, ali koja nije znala tko sam.

Vratio sam se kući kasno. Jasmina je sjedila u kuhinji, oči su joj bile crvene. “Bojala sam se da se nećeš vratiti.”

Sjeo sam nasuprot nje. “Ne znam kako da budem dio vaše obitelji. Bojim se da ću vas razočarati.”

Edin je došao, stavio mi ruku na rame. “Svi mi griješimo, Dino. Ali ljubav nije nešto što se zaslužuje. Ona se daje. I mi tebe nećemo pustiti.”

Tada sam prvi put zaplakao pred njima. Suze su tekle, a oni su me držali kao da sam najvrijednije što imaju. Tog dana sam shvatio da dom nije mjesto, nego ljudi koji te ne puštaju, čak i kad si najslabiji.

Danas, kad gledam unatrag, pitam se: Koliko nas još hoda ovim ulicama, tražeći dom u tuđim očima? Možemo li ikada potpuno povjerovati da smo vrijedni ljubavi, čak i kad nas prošlost stalno podsjeća na suprotno?