Nova Godina, Stara Borba: Intimnost ili Zabava?
“Ne mogu vjerovati da opet prolazimo kroz ovo!” povikala sam, dok sam gledala Ivana kako postavlja stol za dvadeset ljudi. Njegova energija bila je zarazna, ali u meni je izazivala samo frustraciju. “Zašto ne možemo provesti Novu godinu sami, kao što smo planirali prošle godine?”
Ivan je podigao pogled s tanjura koje je slagao i uzdahnuo. “Ana, znaš koliko volim naše prijatelje i koliko mi znači da ih imam oko sebe na ovakvim prigodama. To je samo jedna noć.”
“Jedna noć koja bi trebala biti posebna za nas,” odgovorila sam, osjećajući kako mi glas podrhtava od emocija. “Prošle godine si obećao da ćemo ove godine biti sami. Trebamo to, Ivan. Trebam to.”
Njegovo lice postalo je ozbiljno, a oči su mu se suzile. “Zar stvarno misliš da će jedna zabava uništiti našu intimu?”
“Ne radi se o tome,” rekla sam tiho, pokušavajući zadržati suze. “Radi se o tome da se osjećam kao da me ne slušaš. Kao da moje želje nisu važne.”
Ivan je spustio tanjur i prišao mi bliže. “Ana, volim te. Ali ovo je način na koji ja slavim život. Ne želim te povrijediti, ali ne mogu se odreći toga tko sam.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Znala sam koliko mu znače prijatelji i koliko uživa u društvu, ali osjećala sam se kao da gubim dio sebe svaki put kad popustim njegovim željama.
Te večeri, dok su gosti počeli pristizati, povukla sam se u našu spavaću sobu. Sjedila sam na krevetu i slušala smijeh i glazbu koja je dopirala iz dnevnog boravka. Osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu.
Nakon nekog vremena, Ivan je pokucao na vrata i ušao unutra. “Ana, molim te, dođi dolje. Svi te pitaju gdje si.”
Pogledala sam ga kroz suze. “Ne mogu, Ivane. Ne večeras.”
Sjeo je pored mene i uhvatio me za ruku. “Znaš da mi je stalo do tebe više nego do bilo čega drugog na svijetu, zar ne?”
Kimnula sam glavom, ali nisam mogla pronaći riječi koje bi izrazile sve što osjećam.
“Možda bismo trebali pronaći kompromis,” rekao je tiho. “Možda sljedeće godine možemo otići negdje sami, daleko od svega.”
“Možda,” odgovorila sam, iako nisam bila sigurna hoće li to riješiti naš problem.
Te noći, dok su vatrometi osvjetljavali nebo iznad Zagreba, sjedili smo zajedno na prozoru naše sobe, daleko od buke i gužve. Osjećala sam njegovu ruku oko sebe i znala sam da nas čeka još mnogo izazova.
Pitala sam se hoće li ikada shvatiti koliko mi znači ta intimnost koju tražim ili ću zauvijek biti ona koja popušta? Možemo li pronaći način da budemo sretni oboje ili će nas razlike u očekivanjima razdvojiti?